Nakon raspada The Smithsa, tamo daleke 1987, Johnny Marr dugo godina se tražio i nikako mu nije polazilo za rukom negdje se skrasiti na duže od jednog albuma ili par svirki. Svirao je kao session gitarista Paul McCartneyu, The The, Pet Shop Boysima, Becku... Bio je članom grupa Electronic, Modest Mouse, The Cribs, 7 Worlds Collide... Sa svima njima je snimio barem po jedan album, i onda nestao...

Između svega toga imao je i svoje (Johnny Marr &) The Healerse, u kojima je regrutirao bivše članove Kula Shaker i Zaka Starkeya, te je i s njima snimio jedan, više manje OK album, krenuo snimati i drugi, i opet raspustio bend i otišao svojim putem.

I to je trajalo nekih četvrt stoljeća, dok nije skužio da je sve to mogao i sam te u kratkom vremenu snimio dva odlična solo albuma. Prvi, "The Messenger" objavio je 2013, a "Playland" godinu poslije. Oko sebe okupio je trojicu mladića, koji su u njemu vidjeli boga (što za njih i jest), te odsvirali sve kako je on rekao. Osim studijskog rada, po čemu je stvarno radoholičar, Marr obožava i live svirke, pa je posljednjih par godina od objave ovih albuma neprestano na turnejama, što je napokon i odlučio ovjekovječiti na živom albumu objavljenom ove godine.

Većina materijala s ovog albuma snimljena je na njegovim koncertima prošle godine u Brixtonu i Manchesteru, dakle na domaćem terenu, što se može i zaključiti iz dijelova u kojima se čuje publika. Imao sam veliku sreću gledati ga uživo prije dvije godine na Reading festivalu, i mogu samo reći da se od autentičnosti živog nastupa nije mnogo izgubilo na ovoj snimci. Perfekcionizam kakav njeguje od samih početaka, čuje se i ovdje, pa je tijekom pjesme jako teško zaključiti da li se radi o živoj snimci ili studijskoj, tek na nekim dijelovima opuštanja uz poneki solo ili između pjesama pri komunikaciji s publikom, to je moguće dokučiti.



Osim pjesama sa spomenuta dva solo albuma, od kojih bi spomenuo predivne i ugodne New Town Velocity i The Messenger s nostalgičnim solažama, razigranu Easy Money...

na albumu je snimljeno i nekoliko pjesama The Smithsa (The Headmaster Ritual, Bigmouth Strikes Again, There Is A Light That Never Goes Out i How Soon Is Now?), uz koje, a to sam već spomenuo prilikom izvještaja s Readinga, čovjek jednostavno zaboravi na onog, "kako se uopće zvao?", koji je pjevao te pjesme u originalu. Na albumu je Marrovo viđenje pjesme Sonnya Curtisa I Fought the Law, koje je bliže The Clashovoj verziji nego originalu, a nije zaboravio ni dane provedene uz Bernarda Sumnera i Neil Tennanta u Electronic, pa nam je podario i odličnu verziju pjesme Getting Away With It.

Na kraju samo dodajem Marrove riječi: "I wanted to capture the atmosphere and feeling of the last couple of tours. It's been a special time and the album is a document for fans who were there, and for people who haven't seen me and might want to check out what the shows are about. I like live records when they're a good listen. It's turned out really well." A ja na to mogu samo dodati: "Baš je! I hvala na ovom albumu.".

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 02/11/2015