home > mjuzik > Freedom

kontakt | search |

REFUSED: Freedom (Epitaph, 2015)

Ime benda zvuči poznato? Susretali ste se s njime. Nekad u 90-im su bili gotovo nepoznati moderan hardcore-punk, raspali su se 1998., a onda je Dennis Lyxzén osnovao The (International) Noise Conspiracy. E, sad je puno jasnije.

Reuinioni su u principu redovito popraćeni skepsama, bojaznima, naklapanjima da to više nije što je nekad bilo i da će svaki povratnički rad demantirati onu raniju kreativnu sposobnost. Mnogo puta su se pokazali samo ubiranjem rodne žetve na račun starih zasluga poput turneja The Police, te Queen i The Doors s nekim novim frontmenima, u većini razočarali s povratničkim albumima (ova velika trojka nikad ga nije niti snimila kao niti The Velvet Underground prilikom okupljanja 1994.), ali koji put su se sumnje i neopravdano taložile. Evo, uzmimo samo primjere povratničkih radova The Pop Group, Faith No More, Soundgarden, P.I.L. ili Gang Of Four.

Refused doduše ne čine neku veliku kremu scene, njihova popularnost je došla zakašnjeno tek nakon raspada 1998. kad je frontmen Dennis Lyxzén osnovao The (International) Noise Conspiracy i ostvario golem svjetski uspjeh, ali je zato prije toga skoro punu deceniju s Refused nastupao u podrumima i prćvarnicama pred 50-100-tinjak ljudi. Osnovani su 1991. u švedskom gradu Umeå, prvi demo rad "Refused" s 8 pjesama (1992) im nitko nije htio objaviti pa su ga plasirali na običnoj audio-kaseti, dok su ostala izdanja ipak našla put do izdavača. Osim 3 epohalna albuma na kojima su prepleli utjecaje američkog hardcore-punka s istoka (New York, Boston, Washington), izdali su čak 10 EP-ija i sudjelovali na 50-tak kompilacija redovito se izdvajajući posebnom i specifičnom glazbom koja vrlo slično kao i u slučaju Fugazi nije bila striktno vezana uz pojam klasičnog hardcore-punka. Tematski su bili vrlo angažirani s tekstovima, naravno, na engleskom jeziku protežući socijalne, anti-kapitalističke, političke i radikalno lijevičarske stavove odudarajući od tvrdokornog punkerskog lumpenproleterskog desnog krila. Mnogima su bili 'preblagi', pa i apstraktni konformistički sanjari odbačene generacije u doba kad je grunge i zarazno-pjevljivi neo-punk kalifornijske vrste 90-ih harao svijetom. Nakon raspada benda i erupcije komotnijeg i retro rockerskijeg The (International) Noise Conspiracy, otkrila se ogromna baština starog neuspješnog benda koji je frcao s himnama "Re-refused", "I wish", "Where is equality?", "Who died?", "Burn", "Hate breeds hate", "Pump the brakes", "New noise" i pomalo nes(p)retnom "Refused are fuckin' dead" nastalom nakon što su odlučili raspustiti bend i svatko otići u svojem pravcu. Lyxzén je još radio na projektu TEXT, a ostala četvorka, David Sandström (bubnjevi), Kristofer Steen (gitara, bas), Magnus Flagge (bas, violončelo) i nesretni Jon Brännström (gitara, samplovi, synth) po različitim frakcijama poput manje znanih Final Exist, AC4, Invasionen, Step Forward ili kratkotrajnim projektima Abhinanda i Afro Jetz još u doba rada Refused. Njihov posljednji koncert 1998. u USA (Harrisonburg, Virginia) rastjerala je policija i stekao se općeniti dojam da bend više nikad neće zbog svojih lijevičarskih stavova nastupiti u Americi. A znamo vrlo dobro što se desilo 3 godine kasnije, 11.IX 2001. Upozoravali su na tu mogućnost konkretnom radikalizacijom, ali ih očito niti jedan Uncle Sam nije shvatio u pozitivnom smislu, već kao provokaciju nesalomljivom centru svjetskog šerifovanja. Zato socijalno osviješteni bendovi poput The Fall ili Gang Of Four nikad nisu uspjeli u USA. Šta će Ameru britansko post-punk pametovanje 'tamo je bila Amerika' ('there was America', The Fall) ili 'moje ambicije odlaze u ništavilo' ('my ambitions come to nothing', Gang Of Four)?

Ponovno su se okupili 2012., odsvirali povratničku turneju po Europi na nekoliko festivala, znameniti američki Epitaph je još ranije počeo nešto kuhati da bi ih rado primio na svoje ognjište, dao im nešto love 'ako snime bilo što novo'... i vidi vraga, desio se novi album, ali bez Jon Brännströma koji je nesretno izgorio, kako je objavljeno, koncem 2014. Daleko je to od toga da bi čitava zajednica velikog rockersko-punkerskog/indie-/alter svijeta trebala biti sretna i zadovoljna što je uopće do ovog povratničkog albuma došlo jer bend nema staru bazu gomile fanova koji nikad nisu prežaljeli njihov raspad, uostalom, osvrnete li se po ulicama, ima li itko koga ste zapazili da kao ponosan moderni punker nosi majicu Refused (odbijen, prognan, odbačen)? A čitav smisao punka je upravo u tome, pa makar i dovitljivim šalama Pekinške Patke 'to je naša stvar, biti ružan, pametan i mlad' i 'ja sam panker u sakou starom'.

Dennis Lyxzén nije panker u starom sakou, za razliku od Čonte 1979., on je 'lijep, pametan i star', kreativno dovoljno snažan i zreo da napravi koherentan album sa smislom od glave do pete, u pravom smislu riječi onako kako bi Fugazi možda mogao zvučati da IanMcKaye probudi tu svoju inertnu i nezainteresiranu usnulost koja traje već skoro 15 godina. Zadnji Fugazi album je objavljen te kobne 2001. ("The Argument") i očito je da se nakon toga nije snašao svrsishodnije razložiti stanje u svojoj USA i Washingtonu. Šuti kao riba dok tisuće bendova post-hardcore/metalcore/nu-metal i inih žanrovskih opredjeljenja slijede njegovu jako dobro korespondiranu etiku ljevičara i pacifiste.



"Freedom" je duboki album odbačenog benda kojeg bi mogao porediti s našim riječkim Diskurz i posljednjim im remek-djelom "Puls" (2014). Produkcija je dakako savršenija (Nick Launay - P.I.L., Nick Cave & The Bad Seeds, Killing Joke), no smisao je isti. To nije onaj neki klasični troakordni punk s riffovima što žeže do iznemoglosti po obrascima, to je moćno moderno intergalaktičko oružje u borbi protiv nacista, nacionalista i svih onih koji smatraju da pod svoj krov ne mogu smjestiti niti jednog migranta ako nema njihov 'šmek'. "Freedom" je ustvari prava kršćansko-humanitarna akcija u ovome totalno otuđenom svijetu i s punim socio-političkim angažmanom zbori o različitim stanjima i tumačenjima ljudske slobode. Dok primjerice u uvodnom singlu "Elektra" Lyxzén bijesni kako se 'ništa nije promijenilo', u drugom "Françafrique" otkačeno zove u pratnju dječji šesteročlani zbor koji ga osim vokalnim arijama prati i s finiširanim 'ubiti, ubiti, ubiti', dakako metaforičke neprijatelje lirski smještene u cijelu slagalicu albuma gdje se pronađu i stari frendovi što zavojevaju neke nove ratove, vukovi koji su promijenili dlaku, zvijezde iz Hollywooda, razni gospodari ljudskih sudbina, pa i sama kraljevska, odnosno vladajuća elita koja pak poput marioneta upravlja s onim najširim, beskorisnim staležom ('vratite se na spavanje beskorisni Europljani', "Useless Europeans").



Stav benda se ništa nije promijenio tijekom posljednja dva desetljeća. Oni koji ih vole tumačiti pronaći će mnogo žučne istine kroz sijaset lirskih šamara, a još jedna pozitivna strana albuma jest i dalje velika volja benda za progresijom i eksperimentima. Ugostili su desetak različitih muzičara na klavijaturama, udaraljkama, duhačkim instrumentima, pratećim vokalima, te Max Martina kao kolaboracijskog producenta u dvije najvitalnije pjesme "366" i spomenutom singlu "Elektra". Martin je izazvao i priličnu skepsu s obzirom da je dio Shellback ekipe koja je ostvarila ogroman svjetski uspjeh radivši za Taylor Swift. Na svu sreću, ovdje nema pop glazbe, ali se uočavaju određeni pop elementi u ponekim laganijim momentima kada se koriste ritam mašine, synthovi i akustične gitare ili ženski sneniji vokali, ali to su samo ukrasni detalji koji nešto poput modernijih metalcoreaša koriste slične efekte s ciljem da dobiju na primamljivijem dojmu. Osim prve četiri uvodne dostatno jake razarače od pjesama u "Thought is blood", "Destroy the man" i "Servants of death" se hvataju različitih stilskih igara kompleksno šetajući od post-hardcore do funk i disco terena poput suvremenih The Pop Group, a onima kojima manjkaju pjesme tipa The (International) Noise Conspiracy i ranih Hives adekvatnu zamjenu mogu potražiti u rokačinama od kojih prednjači "War on the palaces". A za one koji su tvrdokorni fanovi i pristaše starog oproštajnog citata 'Refused are fuckin' dead' niti ovakav kreativno moćan i stilski šarolik album neće mnogo značiti pa makar njegova djelomična istina alegorijski svjedoči o milijunskom valu migranata s Bliskog istoka ka Njemačkoj i Švedskoj još reprezentativnije nego li 1998.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/10/2015


PS: Naslovi: 1.Elektra, 2.Old friends/ New war, 3.Dawkins Christ, 4.Françafrique, 5.Thought is blood, 6.War on the palaces, 7.Destroy the man, 8.366, 9.Servants of death, 10.Useless Europeans
Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Upstarts and Heretics

THE MISTAKES: Upstarts and Heretics (2019)

| 15/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Do neboto zamok

PMG KOLEKTIV: Do neboto zamok (2019)

| 14/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Ästräl Säbbäth

VERDUN: Ästräl Säbbäth (2019)

| 02/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Neizdadeni: mladost i odbrana

PIKOLOMINI: Neizdadeni: mladost i odbrana (2019)

| 30/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Plafon / Bronca / Euforija

KANDŽIJA / LES / BUČ KESIDI: Plafon / Bronca / Euforija (2019)

| 27/12/2019 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*