U Holandiju sam nominalno preselio na dva mjeseca da zaradim brže-bolje neke parice i vratim dugove akumulirane tijekom siječanjskog vegetiranja i Marseillskog hedonizma, ali pravi se razlog skriva u abnormalnoj količini ska muzike koja se konstantno odvija u krugu 300 (a često i 50) kilometara od kućnog mi gradića blizu Rotterdama. Isto kao što je jedan od razloga zbog kojih sam sve manje u kućnom mi Zagrebu taj što nemam dojam da je itko zainteresiran za iole konkretniji otpor enormnom i konstantno rastućem broju nacista koji nam plaze ulicama, pa si još daju za pravo da se nazivaju skinheadima. Uopće mi je smiješno ovakve stvari više pisati, ali čisto zbog činjenice da sam svjestan da 90 posto raje to i dalje ne zna - skinheadi nisu nacisti. Ili barem to nisu u originalnom i jedinom relevantnom obliku. Skinheadi su ljudi iz radničke klase što vole ska i rani reggae, pivo i vespe, i potrebno je otprilike 15 sekundi guglanja da se dođe do te spoznaje. Tamo negdje paralelno sa smrću ska muzike u nas prije 7-8 godina (iako evo taman vidim da Horvi recenzira novi Radio Aktiv, muko moja), a za što sam iz današnje pozicije svjestan da i sam nosim dio odgovornosti, jer nisam išao glavom kroz zid da nastavim raditi svirke i pušiti pare, umirovili su se čini se i posljednji primjerci te trad skinhead sorte. Kako lagano starim, postajem preciničan da bih iskreno brijao na revoluciju i radikalne metode (niti realno imam ikakvu ideju kako regrutirati par stotina ljudi da se ošišaju, uzgoje zulufe i počnu slušati Ansela Collinsa, ali sam definitivno otvoren za konstruktivne prijedloge po tom pitanju), pa je stoga lakše naprosto malo šmugnuti tamo gdje sam okružen škvadrom koja je u istom filmu kao i ja, živi za istu muziku, i ima iste poglede, pa se skužimo čim se pogledamo, i preostaje samo nasmiješiti se, nazdraviti i plesati do besvijesti, praveći se da upravo živimo stvarnost.

Od svega što je u Holandiji zakurac, autostop je najbolji na svijetu. Ali doslovno. Nisam obišao svijet naravno, ali ne mogu zamisliti da postoji mjesto gdje se čeka kraće od nekih minutu i po, koliko je ovdje prosjek, i onda da te još svatko živ vozi po 40 km van svoje rute, čisto jer inzistira. Ja molim ljude dajte pustite me vani, lako ću dalje, neugodno mi je. Ne daju. Hoće da me dostave pred prag. Tako da sam se jako jako razmazio, i jednostavno sam puno prekasno krenuo prema Kolnu tog jednog divnog proljetnog petka, smatrajući valjda da će me netko teleportirati tamo. Sablazan je uslijedila tek kad sam tamo oko 19 bacio oko na running order, i ubro da su prva tri izvođača Boss Capone & Patsy, Cartoon Violence i King Zepha, ujedno i uvjerljivo mi najzanimljiviji trio tog dana. Tu mogu odmah prvu, a možda i jedinu, iako sumnjam, zamjerku organizaciji nabaciti, znači ljudi ne može Boss Capone prvi. Jebemu 20 godina čovjek dere taj zvuk, turneja i albuma mali milijun (što s Upsessionsima u kojima je alfa i omega, a koje sam imao sreće vidjeti vikend prije u Utrechtu na još jednom divnom festivalu), što s ovim projektom, album mu izišao novi odličan tek koji dan prije festivala. Veliki kiks, tim više što za estetiku i duh festivala bendovi koji su zatvarali večer i nisu toliko relevantni, za razliku od ovog, koji svira taj skinhead reggae na način barem jednako dobar kao što se svirao 1969-e, a to je baš raritet, endem. Cartoon Violence sam ubro vikend prije u Utrechtu, pa rekoh ajde, preživjet ću, ali za King Zephom stravično tugujem. Prvo što su bend iz Engleske koji nije nešto naročito razvikan po EU, pa nema turneja previše, drugo što vole u svoj ska ubaciti one najranije New Orleans utjecaje, što malo tko danas radi, treće što su mi se mnogi kleli da je riječ bila o najboljem nastupu na festu uopće.

Stigao sam zato na Hollie Cook. Propustio sam doduše i tu pjesmu-dvije jer me žena na garderobi dugo smarala s pričom da ne primaju kartice na šanku i da neću imat kako piti (a bilo mi je neugodno odjebat ju jer, jel, nisam imao keša da platim garderobu), što se pokazalo notornom neistinom, hvala. Hollie je kraljica te reggae/pop/soul/dub priče koja se može objediniti i pod nazivnikom lovers rock, prva i ponajveća u stvarno ozbiljnom nizu diva koje smo imali čast čuti i vidjeti. Ljudi u tom trenutku nekih tisuću i nešto unutra, zvuk i light odlični, pivo korektno cijenom i okusom, čagica može otpočeti. U afteru mi je lik iz Eastern Standard Time pričao kako će on i kolege na Supernovi ove godine svirati puhala za Hollie. To je dobro. Jer ih ovdje nije imala, pa se to nadomještalo i popunjavalo vrlo velikom količinom matrica. To nije preveliki grijeh u kontekstu činjenice da se njen zvuk više oslanja na reggae 80-ih nego 60-ih, ali je bilo dovoljno da neke skinjare kasnije komentiraju kako je "too much electronic music", što mi je bilo smiješno koliko i drago. Žena svakako zauzme cijeli stage i pola drugoga svojom ultra divnom pojavom i glasom, i ja sam jako sretan što sam ju stigao vdijeti.

Taj jedan stejdž je bio unutra, a drugi vani, ispred ulaza u tu Die Kantine. Dio naroda je zanovijetao što je lokacija tako "zabačena" (u vrlo lijepom i zelenom kvartu kojih 5 km sjeverno od centra), tu sam se podsjetio na činjenicu da za mene kojeg je odgojila Martinska i tvrđava Punta Christo i moje ćelave kolege na licu mjesta, pojam "festival" nema nužno isto značenje. Oni hoće da uzmu jedan slobodan dan s posla, iznajme sa ženom sobu u hotelu u centru nekog grada, razgledavaju muzeje i crkve (OK, u Kolnsku se katedralu stvarno ima što buljiti, dosta mi je žao što ju ovaj put nisam vidio) i svirke im navečer budu na 10 minuta udaljenosti hodom u centru. To ide ruku pod ruku s time da u prosjeku imaju 45 godina, jebiga. Stvarno je šokantno stara populacija, bio sam boga mi moga među najmlađim ljudima tamo sa svojih 29. To je super sa strane toga da se na supkulturnu pripadnost ne gleda kao trend koji prođe s rođenjem prvog djeteta, ali i prilično poražavajuće po pitanju sudbine te najdraže nam muzike. Htjedoh reći, na tom vanjskom stejdžu je zadnji nastup bio francuskog benda Jim Murple Memorial. U svojih 13 godina gutanja ovog žanra, dao sam barem 13 puta priliku, nikad mi sjelo nije. No, bilo mi je drago opet malo vidjeti Francuza, najdražeg mi naroda na svijetu, a i valjalo je iskoristiti to što su u biti jedini ska bend kojeg sam te večeri imao vidjeti. Pjevačice su se masu trudile da nas animiraju, lik na kontrabasu je isto bio presretan što je tamo, a ovaj na kljavama je imao dobru foru - namontirao je farove nekog oldtimera preko instrumenta da blješte u nas. Ni kiša koja je neumorno paduckala ili lila na praktički svim bendovima koji su svirali vani oba dana nije omela plesnjak, i stvaranje onog slatkog osjećaja da je to fakat to, da smo tu, i da ćemo guštati kao prasad do daljnjeg.

Uvijek sam sretan kad imam priliku sam malo zapičiti uokolo, poglavito što tad upoznam pet put više ljudi nego da sam s nekom svojom ekipom, ali moram priznati da mi je katkad bilo žao što svi ljudi kojima sam ikad rekao da slušam ska pa su me gledali kao budalu nisu bili tamo sa mnom ta dva dana. Nabijem vas sve skupa, eto vidite da ima još masu fanatika iz cijele Europe kojima se život svodi na čekanje ovakvih prilika da daju nogama oduška i srcu mira. Fizičko pražnjenje i emocionalno punjenje kakvo nisam vješt opisati riječima, kunem se.

Kao headlineri prvog dana su nastupili neki Kitty, Daisy & Lewis. To troje su brat i dvije sestre što su još kao klinci očito napravili neki bum u svijetu swing/jump blues, r&b, proto rock'n'rolla, pa sad dvadeset godina poslije i dalje jašu taj val. Na svakoj pjesmi se rotiraju na klavijaturama, gitari, mikrofonu i bubnjevima. Lewis ubija, Kitty je dobra, a Daisy apsolutno ne zna svirati, i doima se kao da egzistencijalnu krizu zna riješiti samo kokainom i viskijem, što je apsolutna srž rokenrola i ja joj skidam kapu, koju sam taman u tim nekim trenucima i izgubio čini se danas. Ne mogu reć, kriminalno su arhaični i arhetipni (što biva zamjerkom samo u slučaju kad ti muzika koju sviraju nije ludo napeta, da sviraju ska ne bih nikad to spomenuo), ali istovremeno i toliko treš, šeprtljavi, loših zubi i skoro pa ciganskog senzibiliteta u tom svom lo-fi DIY fazonu, da cijela stvar definitivno ulazi u kategoriju čiste romantike. Činjenica da su uopće s tom brijom uspjeli biti dovoljno veliki da headlineaju ovakve festivale je smiješna i odlična.

The Hempolics su još jedan britanski bend (samo Boss Capone i Jim Murple Memorial to nisu bili prvog dana), oni su pak svoju nišu našli u prilično postmodernom soul/trip-hop/pop/funk/reggae/pop, izrazito urbanom i radiofoničnom zvuku, no realno puno hipsterskijem nego skinheadskijem, a to spominjem isključivo jer je ovdje stvarno solidna večina publike u tom fazonu. Hempolicsi ako nisu nikad bili na nekom od onih Soundwaveova, Gardenova i Outlooka po Tisnom, to je šteta. Svirali su po mojoj procjeni dva sata (iako sam vjerojatno ipak u krivu), neusporedivo duže nego bilo koji drugi izvođač, nisam mogao vjerovati. Plus što su se narihtavali pola sata. Razlog što su to smjeli je taj što vjerojatno nitko nije imao muda obavijestiti pjevačicu (Primijećujete trend? Sve same pjevačice. Možda u tome leži razlog pomalo nelogičnog rasporeda. Prime time ženama, svakako pohvalno.) da bi bilo dosta, jer bi ga ona na mikrofon oterala u tri krasne i rekla mu da ima mali kurac. Izrazito zajebana igračica, nije joj bilo strano u više navrata vrijeđati i provocirati članove benda, a najniže je pala kad je nakon dugog monologa o nedavno preminuom Maxi Jazzu, a prilikom izvođenja njegove uspješnice "Mass Destruction" rekla nešto u stilu "ajde dignite ruke, ako ne možete dignut' ruke za čovjeka koji je umro, onda koji kurac!". Broj ljudi u publici je ozbiljno okopnio tijekom svirke im, ali mi koji smo izdurali smo u biti bili vrlo zadovoljni, specifičan bend s prilično osebujnim đirom, ostat će upamćeni.

Na trećem najmanjem flooru se vrtio skinhead reggae allnighter sa ploča, i to mi je bio najdraži dio festivala. Teška šmekerija, onako kako se kod nas furaju još samo ti swing i rockabilly brijači, do zadnjeg plesnog koraka i volana na haljini uživljeni u "cosplay", tako se ovdje, a i drugdje naravno, furaju rude boys and girls. Vremeplov doslovno. Na fajruntu idem do svoje drugarice na garderobi, kad ono zaključano. A meni ruksak sa svime ikad tamo. To je eto recimo druga, i prilično sam siguran posljednja zamjerka na organizaciju, pa ne možete zatvarati garderobu prije kraja programa pobogu. Ispada da su mi prebacili stvari za šank, oke.

Drugi dan je lineup bio neusporedivo jači, i sve je počelo puno ranije. I to nekim mlađahnim njuškama, napokon. Youthsayers International Orchestra se naziva tih cirka 35-ero klinaca od nekih 13 do 17 godina rekao bih što su na nepreglednom nizu prije svega puhala, a onda i svega ostalog, odsvirali 6-7 stvari. Soothsayers je bend iz Londona koji trenira jednu polovicu ekipe, drugi su iz neke Kolnske muzičke škole. Covere dakako samo sviraju, ali rade to fenomenalno. Bilo mi je žao što je toliko rano i u publici su većinom prijatelji i familija ne baš vični ska plesu, u suprotnom se moglo samo tako razbacati. Nisam mislio da ću ikad vidjeti djecu kako s oduševljenjem sviraju stvari Rolanda Alphonsa i Tommyja McCooka, kunem se da mi je oko zasuzilo od radosti. Da samo dvoje-troje njih ostanu u tom filmu, to je već ogromna stvar. A ostat će sigurno, jer razlog što više ljudi ne sluša ska nije taj što se ljudima ne sviđa, već taj što ga nisu čuli, ili nisu svjesni da su ga čuli. A kamoli svirali, kao ovi mali bogovi.

Poslije njih simpatičan nastup all-female devetoročlanog ska/rocksteady kolektiva iz Bologne zvanog Le Birette na vanjskom stejdžu uz nezaobilaznu kišu. Odlične oldskul vokalne harmonije, taman omjer originala i klasika, slasno predjelo.

Sjedeći unutra Too Many Crooks. Slično kao King Zepha, Engleska priča koju možda više nikad neću imati prilike uloviti (tim više što ovi praše već 30 godina), pa sam presretan što jesam. Brz i blesav 2 tone pop ska klasičnog britkog im humora, a okorjelo nakešena punk njuška pjevača im Davea (podsjeća na onu mangupčinu iz Inner Terrestrialsa, ili pokojnog nam Buša), dodaje tri tone uličnog renomea i nečeg prisnog i dragog. Stari obješenjaci, vrhunska priča, jedan od highlighta svakako.

Dr. Ring Ding je najhiperaktivnija osoba u svijetu ska muzike, to nije tajna. S tim da paralelno fura i dancehall/roots priču, što je ogroman raritet, praktički neviđeno. Nema tog izdanja s bilo kojeg kontinenta na kojem on ne gostuje, bilo na deset kilometara prepoznatljivim baritonom, bilo trombonom. I nema festivala na kojem ne svira. Nezaobilazan je, i to doslovno - ima dva metra i 130 kila. Njemci ga obožavaju, dođe im nešto kao ska Mišo Kovač. Najveći šušur i singalong i osmijesi i gužva su na vanjskom stejdžu bili baš na njemu, unatoč ranom terminu, i neovisno o tome jesmo li slušali instrumental na tragu Skatalitesa ili neku klupsku dancehall nabrajalicu (s ovim sadašnjim bendom je objedinio sve te svoje rukavce). Gazda je, vrti publiku oko malog prsta, rođen je za stejdž, doktor.

Karta za moj standard osobe koja, velim, vraća dugove, nije bila jeftina, pa ovim putem najsrdačnije zahvaljujem ljudima koji su mi u roku dvije minute omogućili akreditaciju, ali jedan od razloga zbog kojih je ta cijena od nekih 80 eura ipak bila razumna je taj da su trebali svirati Monophonics, briljantan psihodelični neo soul bend iz dalekog San Francisca. Prvi dan je izostanak jednako nenadjebivih Steady 45's (neupitno jedan od najboljih trad ska bendova na svijetu trenutno) i više nego dostojno nadomješten dodavanjem Hollie Cook, ali plašim se da ovo što se zvalo Q Sounds Super Soul Revue nije bilo ni sjena onoga što bi Monophonicsi dali. Jasno mi je da je bilo navrat-nanos (ovi su tipa dva tjedna prije otkazali cijelu turneju zbog nedostatka računice, klasika nažalost), ali možda se samo moglo dati svakom drugom bendu po 5 minuta više, jer ovdje smo stajali u mjestu i čekali da se nešto krene događati nekih 55 minuta, pa na zadnjoj stvari malo protegnuli nogice. Da odem još osam puta, ne bih upamtio nijednu stvar.

Masons Arms su kao lokalni bend koji usto još i pjeva na njemačkom dobili iznenađujuće dobar timeslot, pa iako nisu dobacili ni blizu Ring Dingovoj prođi (a i kiša je najviše tlačila na njima, jebiga), mora se reći da su zadovoljili sve one gladne dobrog starog boss reggae zvuka i hammond kljavi što vrludaju ka orgazmu, pogotovo što nas je većina propustila Boss Capone & Patsy koji rade sličnu stvar, ali bolje. Tu sam malo ispitao ponudu hrane - korektno ali oskudno, može to i šire dogodine. Štandovi s vinilima i oblekom i više nego zadovoljili. Ovo je inače bila deseta obljetnica festivala, povodom koje je objavljena i fenomenalna ploča sa masu bendova koji su na njemu dosad svirali, i to s mahom prethodno neobjavljenim stvarima. Vrhunska priča. Vidio sam to izdanje pod brojnim pazusima, drago mi je da mogu reći.

Eastern Standard Time su se, eto, jedini uspjeli dovući iz te proklete Amerike, što i nije čudno jer su to ipak stari lizači cesata, pola članova benda su mi se jedan po jedan iščuđavali što nikad nisu svirali u Hrvatskoj i pitali da to riješimo, pa sam im obećao da će se složiti nešto u oktobru mjesecu, nadam se da dobri ljudi iz Arene Zagreb čitaju. Legendaran bend neupitno, pitaj boga koja je ovo već postava i u kojih 48192348 drugih projekata sviraju, ali meni na albumima uvijek nekako srednja klasa ska-jazza, nisam imao previsoka očekivanja. No, otpuhali su nas. Zavodljivo posložena plejlista nas je postepeno milovala, sve do trenutka kad si svi skupa nismo pogledima dali do znanja da je to to, da smo zbog ovog osjećaja ovdje, i da nas ova muzika drži na životu. Najusviraniji, najtočniji bend na cijelom festu, apsolutni stručnjaci. Bonus bodovi idu za činjenicu da su se poneki obje večeri apsolutno olešili, kao i za to da su, uz legendice iz Cartoon Violence (jedan od njih mi je još vikend prije u Utrechtu 15 minuta mortus drvio kako treba paziti da se ne padne u kanal i ne premine), pokazali najveći interes za minglanje s narodom do fajrunta. Da ne zaboravim, na par vlastitih pjesama se pridružio JonQuan, novi igrač s odličnim svježim debi albumom, čiju je jednu kopiju i bacio u publiku.

Ako je Dr. Ring Ding najhiperaktivniji, onda je Victor Rice najrenomiraniji ska čovjek u 21. stoljeću, a nije mu ni dub stran. Zna se da će uvijek kad on svira na nekom albumu ili ga producira to biti u top 5 izdanja godine, ništa drugačije nije bilo ni sa prošlogodišnjim albumom kojega je uradio (i bas i produkcija) sa Soothsayersima, aranžmanski neviđeno inteligentnim i jeddinstvenim komadom ska muzike. Ovdje su prvi puta nastupili zajedno, a naravno da su im se pridružili malo i puhači Youthsayersa, kojima hvala što su ostali u publici cijelo vrijeme, pa se nisam osjećao kao piletina više. Ok je bila svirka, ali ogromna je razlika između pjesama sa spomenutog albuma i ostatka setliste, koja je znala preći u pomalo eterične dubby sfere, a mi smo već svi bili previše nabrijani za takvo što.

Ako su nas oni malo spustili, a onda nas je Selecter zakucao u pod. Matere ti mile, koji proljev od svirke. Moje mišljenje je da je "Too Much Pressure" najbolji 2 tone album uopće, a uvrstio bih ga samim time i među pedesetak najboljih albuma u povijesti glazbe. Već "Celebrate the Bullet" je abnormalno precijenjen, a da ne pričam o svim dosadama koje redovno izbacuju zadnjih 25 godina, a koje iz nekog razloga uvijek bivaju hvaljene. Ovdje se crno na bijelo (pun intended) moglo čuti i vidjeti da su ti pokušaji sviranja nečeg što se može nazvati ambijentalnom ska muzikom u situaciji kad imaš dva soma ustreptalih duša pred sobom i trebaš biti vrhunac festivala potpuna blamaža. Koje su to pjesme bile i kako se zovu, ne znaju valjda ni oni sami. Često volim seruckati po ekipi koja živi na staroj slavi, ali glup sam, povlačim sve. Bolje biti Jura Stublić nego ovo. Pauline Black je mitska figura ove glazbe, ono kao osoba koju treba vidjeti live pa umrijeti. I kad gledaš snimke iz 1980,. jasno ti je zašto. 22.4.2023. ona je neinspirirana, troma, usiljena, a svega mi i u nekom skroz čudnom tonalitetu cijelo vrijeme. I nema nikog pri ruci tko bi joj pomogao izroniti iz letargije. Naravski da smo konačno iskočili iz sna na kraju uz "On My Radio" i "Too Much Pressure", ali ni blizu dovoljno da se većina ekipe kasnije ne bi složila da su razočarani.

Roy Ellis je uz lokalne The Clerks (koji već po redu prateći bend ovom neumornom caru?) zaslužio zatvoriti priču. Jedini oriđiđi Jamajka lik, jedini koji je te slavne 1969. žario i palio engleskim dancefloorovima. Malo je reći da sam presretan da isto radi i sad, možda još i jače, sa svojih osam banki. Veličanstvena svirka, topao i neposredan u komunikaciji, vitalan i lud k'o šiba, a za razliku od Selectera, taj lik je uspio i u zadnjih desetak godina izbaciti nekoliko jebačkih uboda ("One Way Ticket To The Moon" je antologijska stvar), i ostati nevjerojatno relevantan. Skinhead reggae ima sreće da je ovaj rasta (ali o tome ne priča previše na stejdžu, jasno mu je da na to ne brijemo jebiga) ostao vjeran zvuku koji ga je proslavio. Stari je ladno skočio u publiku i pola koncerta proveo grleći se, rukujući i pjevajući s nama dolje. Mi smo mu onda uzvratili uslugu kad smo na "Skinhead Moonstomp" nahrlili na pozornicu i preznojeni i premoreni (70+ tisuća koraka za taj dan mi je pokazao mobitel, od čega je hodajućih bilo možda soma), ali s osjećajem potpunog trijumfa nad životom, zatvorili priču.

I ima neka lijepa simbolika u tome da je zadnje i najveće slavlje priredio baš on, jer tako dobro utjelovljuje cijelu stvar. Ska je naime već naočigled vrlo star, ali i još očitije potpuno neuništiv.

P.S.

Evo linka na fotke jedne divne žene što se zove Mie, koja mi je rekla da ih slobodno poljepim po članku, ali sam prekrepan za to trenutno, a i radim jutarnju u fabrici sutra. Radnička klasa buraz, štedim za nove čizme.

ujak stanley // 01/05/2023