Zvrkasto-luckasti francuski dvojac iz Saint-Etiennea vrlo brzo je nakon debi EP-ija "Tapin Ovlov" realizirao i album prvijenac. O njihovoj egzibiciji za početak može dosta reći i palindromski štos u naslovu 'ovlov' koji ustvari predstavlja švedsku marku vozila Volvo, a na EP-iju su djelomično dobro ismijali suvremenu tehnologiju kroz dvije kompozicije, izrazito plesne "Miaou" i "Salope" koje se nalaze i na ovome albumu. Usput, ponose se podatkom da je video za potonju pjesmu na youtube pogledalo oko 150.000 ljudi što je s obzirom na uvrnuti i nekomercijalni stil benda prilično impozantna cifra.



Oni su Charlie Dirty Duran (aka La Bigleuse) i Daddy Schwartz (aka Le Grand Maigre), obožavaju se bizarno poigravati imageom parodirajući sovjetski soc-realizam, hororr i industrial, a po imenima je teško zaključiti tko je od njih muški, a tko ženski predstavnik benda (čini se da je Charlie žensko). Glazbeno i stilski se uglavnom kreću u hip-hop vodama (posebno u vokalima koji su mahom gotovo svi odreda na francuskom) uz elektronsku podlogu koja neprestano vibrira s dubstepom, natruhama industriala, te povremeno rockom, funkom i soulom. Matrice su sasvim solidno izgrađene oko čvrstih umjerenih beatova i zgodno poredanih melodija s efektima aludirajući na neke prošle sfere ranih electro ostvarenja A.R.E. Weapons, te kurentnih IDM izvođača, no najjači adut su im vokalne figure mahnito se smjenjujući u različitim izdanjima. Od ciktanja i vriskova, do klasičnog repanja i mračnijih opservacija aludirajući upravo na katarzičnost tema s paradoksnim učincima. Dok se naprimjer u uvodnoj "Zéro" i završnoj "Anvers" poigravaju ozbiljnošću gotovo na granicama psihopatskog stanja i gothica, toliko više spontano održavaju neprestanu komunikaciju s ostavštinama rock kulture ne mimoišavši niti hippy ili punk (pjesme "Hippy" i "Crève"), te industrial i gothic kao neprekidnu poveznicu koja se očituje iz mnogo detalja albuma (posebno pjesama "Pin pon", EBM "Paris Satan" ili lagane "La love"). Stiče se dojam da je bend vrlo hrabro i podosta eksperimentalno prišao suvremenoj pop glazbi ostavivši je na cjedilu, čak i infantilno u nekim trenucima se pozabavio revalorizacijom svega i svačega na kibernetički programiran način s ponekim analognim učešćem synthova i klavira, ali se ne može osporiti vrlo dobra korespodencija stalnih iznenađenja kad se primjerice u potencijalnom hitu "I want to be with you", inače jedinoj s refrenom na engleskom iz mračnog Caveovskog raspoloženja odšetaju u IDM s gothic referencama. Samo je ipak stvar u tome što unatoč vrlo zgodnoj smjesi svega i svačega (s 3 vrlo kratka skita) previše švrljaju s minimalizmom i prekratkim pjesmama ne dozvoljavajući kompozicijama da se rašire. Zanimljivo da svaka od ovih 14 pjesama ima i video spot, a za one koje će album zaintrigirati samo informacija da su ovi Francuzi nešto vrlo blisko staroj synth-pop furci mnogih duet bendova (osobito Soft Cell i Blancmange) na dakako stilski moderniji način, no ništa drastičnije u idejama ne bježe od nekadašnjeg beogradskog dvojca D'Boys, ako ih se danas više itko uopće sjeća. Ajd' se zezamo, ali ne na Suicide način Martin Reva i Alan Vege. Ništa ozbiljno kako bi se moglo pomisliti.

Naslovi: 1.Zéro, 2.Selfie, 3.La bagarre, 4.Salope, 5.Crève, 6.Interlude tapin, 7.Pin pon, 8.La love, 9.Paris Satan, 10.Kilimandjaro, 11.Interlude minochue, 12.I want to be with you, 13.Onani, 14.Interlude tigidiyayé, 15.Hippie, 16.Miaou, 17.Anvers

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 11/08/2015