Jam Ritual je varaždinski bend koji postoji od 2009. godine. Grupu čine Toni Tkalec - vokal, gitara; Edvin Đerahović - gitara, Karlo Merkaš - bas i Matija Burek - bubnjevi. Kako sam pročitao na njihovim stranica definiraju se kao mješavina bluesa i rocka. Iza sebe imaju preko sto koncerata, a između ostalog američka atrakcija Rival Sons izabrala ih je za predgrupu na zagrebačkom koncertu 2012, a 2014. svirali su i na InMusic festivalu kao support grupi The Fratellis and Foals. #Greasebucket je njihov debut album s deset autorskih pjesama. Sniman je u Mostaru u studiju MC Pavarotti, na analognoj SSL konzoli iz londonskog Eden Studia. Konzola koja je poznata i po tom što su na njoj radili Marley, U2 i Pistolsi. Za završni mix i mastering zaslužan je SAE Institut u Ljubljani.

Ono što se prvo čuje kod Jam Rituala je kvaliteta produkcije i dobra dikcija engleskog jezika. Svirački također ne pripadaju našem okruženju i koga god da sam pitao kak' mu zvuče ovi Šveđani/Englezi/Amerikanci nitko nije mogao pretpostaviti da su ovi dečki samo sedamdesetak kilometara udaljeni od glavnog nam grada. I svi su se složili da posjeduju sviračko znanje. Iako imaju i punkerske bezobraznosti, energija koju posjeduju ukalupljena je u tvrđe rock i blues okvire.



Primjerice, prvi singl "Moves" ima do određenog dijela sličnosti s Hivesima i njihovim singlom "Hate to Say I Told You So". Glavna razlika je u onim trenucima kad Hivesi u pjesmi odu u punk obrasce, Jam ritual se primiri u rock izričaju. Ali definitivno je u njima ono nešto što i Skandinavce svrstava u taj začarani krug izvođača koji su u startu spremni za izvoz. Pjesme "Look Me Like That" i "Salvation" su nanovo izmišljeni Stonesi. Laganija "Nothing On The Back Side" posjeduje dašak američkog juga, a "Leavin' Home" iz laganije psihodeličnosti u refrenu prelazu u stoner razvaljotku. Klavijature koje vrlo često znaju omekšati kompoziciju, gost na albumu Rajko Puclin (član grupe Zvijezde na prva tri albuma grupe) odsvirao je maestralno. Ne samo da Ray nije razvodnio pjesme, već im je unio dašak svježine. Fasciniraju i back vokali koji zvuče vanvremenski i na način koji su ukalupljeni u album imaju dodirnih točaka s onim kako se to radi i na albumima najvećih izvođača današnjice. Solo dionice su odmjerene, ne ide se u iživljavanje, već su podređene pjesmi.

Mogao bih ih usporediti i s Black Crowes, jer crne vrane i Jam Ritual dijele sličan glazbeni senzibilitet, a opet Jam Ritual nisu njihova preslikana kopija. I ono što je jako pozitivno, Jam Ritual se ne trudi plesati brže nego što je potrebno. Kod njih nema nepotrebnog razvaljivanja bubnja i distorzije, već primarnog znanja kako se tome oduprijeti. Kompletan aranžman i produkcija albuma uspjela je još jednom odgovoriti na pitanje mogu li naši izvođači parirati svjetskim vedetama. Naravno, u ovom slučaju odgovor na to pitanje je pozitivan. Uostalom i sam sam se pri prvom slušanju čudio kako je moguće da su domaći dečki snimili album s blueserskom filozofijom i rockerskim srcem koji nema natruha naše atmosfere.

Kad bih tražio usporedbe na domaćem terenu, možda bih na prvo mjesto stavio Erotic Biljan & His Heretics. I mogu ih zamisliti zajedno na pozornici. Koji su bolji (što uopće ne znam kako je mjerljivo), apsolutno je nebitno. Jer i jedni i drugi posjeduju glazbeni mentalitet za koji je nestvarno da stiže odavde. A usporedbe s ostalim izvođačima spomenutim u tekstu prisutne su najviše s razlogom da sami poslušate Jam Ritual i njihov debut #Greasbucket.

ocjena albuma [1-10]: 8

jura // 24/04/2015