home > mjuzik > Time and Trauma

kontakt | search |

36 CRAZYFISTS: Time and Trauma (Spinefarm Records, 2015)

Pet godina nakon "Collisions And Castaways" s kojime se ovaj bend s Aljaske počeo vrtjeti u krug najavivši privremeni hiatus, pa čak i razlaz (desile su im se mnoge porodične tragedije), ponovno se vratio k starom prepoznatljivom zvuku i stilu. S ovakvim vremenskim odmakom (ranije su gotovo redovito objavljivali albume svake druge godine) mnogo su se posvetili porodicama i najmilijima jer su praktički cijelo prošlo desetljeće proveli na turnejama i po studijima uglavnom živeći u Portlandu, a posve potisnuli ulogu domorodaca pojavljujući se u svome malom rodnom gradiću Kenai (150 km od Anchoragea) tek samo kao povremeni turisti u vlastitom domu.

O cijelom nizu razmatranja urnebesnog tempa života bez predaha govori ovaj njihov tek šesti album zavijen u vrlo mračnu atmosferu i stihove koji otkrivaju mnoštvo privatnih teškoća kroz koje su frontmen Brock Lindow, gitarist Steve Holt i ekipa prolazili. O grobovima najmilijih, scenama umiranja, sjećanjima na najbliže i sumornom životopisu punom krikova i sasvim opravdanim osornim vokalima gdje je Lindow bijesan i agresivan gotovo na samog sebe što su mu neke vitalne stvari u životu nehotice izmicale iz ruku. Osjeća se da je daleko prisniji i iskreniji težeći da provodi vrijeme s onima do kojih mu je uistinu stalo zapostavivši komercijalniji lirski efekt.

Glazba je umjereno žestoka, ne prebrutalna, manje-više u klasičnim metalcore obrascima s ponešto alternativnog metala (sve se tu vrti oko najsnažnijih Faith No More bez mnogo funk elemenata), višeglasnih arija ugostivši 3 gosta, pumpajućih riffova i prlagodljivih aranžmanskih poteza s kojima odlaze u blagu kompleksnost dižući dinamiku pjesama na zavidnu razinu. Vjerojatno i sami znate koliko albuma postoji što su vam 'od prve' idealno legli, a kasnije ste uočili mnoge praznine i nedostatke, a mnogi vam nikako nisu legli jer ste očekivali nešto sasvim drugačije. I često ste se našli u onom neobranom grožđu da ga ih ostavite sa strane dok vrijeme ne pokaže njihovu pravu snagu. Takav je i ovaj povratnički rad. Prvo što može zadiviti jest ta Lindowa iskrenost, ipak nije on Ozzy s Black Sabbath koji se iščekivao više od 30 godina, a bome niti Mike Patton i Faith No More koji najavljuju svoj povratak, no ako će novi FNM biti ovakav, onda bi svi trebali biti oduševljeni. To jasno govori da ovi sjevernjaci ništa nisu prepuštali slučaju napravivši jedan od najboljih albuma u karijeri, još tamo od sjajnog "A Snow Capped Romance" objavljenog prije točno 11 godina i da će se razmatrati na vrlo dugačke staze.

Prije svega jer jedna od glavnih pjesama "11.24.11" govori o tragičnoj smrti najbliskijeg bića, a "Silencer (feat. Adam Jackson)" o teškom i bolnom raspadu jedne privatne zajednice. Naslovna "Time and trauma" otprilike poput one iskrenosti Bareta kad je crnog đavla uhvatio za muda stonerski tromo vrišti iz svih pora ka nepravednoj, nepredvidljivoj i jebenoj životnoj sudbini ('u zadnje vrijeme sam se previše nagledao grobova'), a u cijelom nizu segmenata ta mračna preokupacija ne jenjava iz stiha u stih isporučujući vrlo bolne i teške emocije stvarnog života rockera kojima nije potrebno izmišljati i skupljati inspiraciju iz nečijih tuđih stihova i pjesama kad su je ionako u proteklih 5 godina imali i previše u stvarnome životu. Još dva gosta - Kelly Acone u relativno laganijoj "Gathering bones" s psihodeličnim zavijajućim gitarskim efektima i posljednja, najlaganija i najdulja "Marrow" sa preljepim senziblinim vokalom Stephanie Plate i orkestriranim aranžmanom odavajaju cijelinu na dva tabora - one žestoke i nabrušene, te melankoličnije i uslovno rečeno, eksperimentalnije pjesme. U ovoj posljednjoj 36 Crazyfists se okušavaju u stilu proslavljenih laganica Metallice bez ikakve zadrške ka kompleksnim zahvatima.

Trebalo bi barem na čas zaboraviti njihova zadnja dva albuma s kojima su si pokušavali dizati komercijalni rejting, mada će pjesme ostati kao vjerni dokaz ondašnje kreativnosti, no ovaj album je posve drugačiji i nikako ga ne valja otpisati na prvo, drugo ili treće slušanje. Šta će tamo meni netko s Aljaske prodavati svoju muku života? Glupost. Itekako se šta ima za čuti u ovim stihovima i glazbi 36 Crazyfists. Ne treba ih otpisati nakon ona 2-3 komercijalna albuma. Ovo je nešto sasvim drugačije i mnogo jače.

Naslovi: 1.Vanish, 2.11.24.11, 3.Sorrow sings, 4.Lightless, 5.Time and trauma, 6.Also am I, 7.Translator, 8.Silencer (feat. Adam Jackson), 9.Silvers, 10.Swing the noose, 11.Gathering bones (feat. Kelly Acone), 12.Marrow (feat. Stephanie Plate)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/03/2015

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Dok je daha

KIJAMET: Dok je daha (2024)

| 21/06/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Mirror Mirror, EP [2003]

dreDDup: Mirror Mirror, EP [2003] (2024)

| 20/06/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Savage Rhythms

THE ARCHITCT: Savage Rhythms (2024)

| 19/06/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Big Band Fusion

MIHAEL HRUSTELJ & BIG BAND RADLJE: Big Band Fusion (2024)

| 18/06/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hell, Fire and Damnation

SAXON: Hell, Fire and Damnation (2024)

| 17/06/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*