Kad sam poslušao ovaj album, sjetio sam se mnogih mainstream i hard-rock bendova 70-ih i 80-ih poput Boston, Journey, Heart, Scorpions, Loverboy, Night Ranger, Europe, pa i Bryan Adamsa i Bon Jovija, te našeg Parnog valjka, Legije, Divljih jagoda i Opće opasnosti. Nije bitno koliko ja preferiram ovakav AOR/hard-rock, no ovaj bend iz Finske to radi suptilno komercijalno s naglašenim tetralnim šmekom itekako pogodnim za radio hitove. I za onu publiku koja se ne zamara nikakvim krucijalno važnim tegobama života, onu populaciju koju ne zanimaju nikakvi socio-politički ili društveni angažmani, te ne teže ka progresivnijoj i mračnijoj varijanti rocka.

Wake The Nations su supergrupa sastavljena od članova mnogih finskih, relativno novijih bendova, a neki od njih su zajedno svirali u Villa Sucka i Human Temple. Oni su Risto Tuominen (gitara, vokal, klavijature), Janne 'Gekko' Granfors (bas), Jori 'Jorge' Tojander (klavijature) i Tuomas Pelli (bubnjevi). Svatko od njih ima po nekoliko albuma, singlova i EP izdanja s različitim bendovima, a po stažu, koliko mi se čini, Risto ima najdulji dosje. Promotivna slika govori dovoljno: vole piti pivo i wiskey, puše, kartaju se, a to za sobom povlači i lijepe žene, te sex'n'drugs & 'r'n'r. Takva im je i muzika i tematika lirike. Ponose se da su nedavno pušteni na radiju Inside Tameside prije Michael Schenkera i Foo Fightersa.

Na albumu su ugostili čak 6 vodećih vokala, te još 3 muzičara na gitari, klavijaturama i bubnjevima, mahom su svi iz Finske, no tu je Estef Martinez iz Ecuadora i naš Dado Topić, jedini kojeg sam prepoznao u ovoj gomili gostiju. On pjeva najmračnije od svih njih u laganijoj "This feeling" i mogli bi se zavarati da to nije možda Peter Gabriel iz neke faze s prva dva solo albuma s konca 70-ih. Otkud Dado Topić kod ovih Finaca, pitati će te se? I ja sam ostao začuđen, no kad sam malo bolje provrtio njegov ne baš impozantan katalog u zadnjih 20-tak godina, sjetio sam se onog propalog benda Dragonfly koji je 2007. predstavljao Hrvatsku na Eurosongu. Tada je pjevačica bila Iva Gluhak, a Dado je bio gostujući vokal. Avantura benda se ubrzo zgasila, a Iva je otišla živjeti u Finsku. Dalje nije teško povezati končiće kako se Dado pronašao na ovome albumu. Ne mora biti, ali tu mnogo toga miriše baš upravo na tu relaciju... Samo je šteta što se stari Dado nije pronašao na video spotu.



Tu bi se sad mogla razvezati cijela zavrzlama kako i na koji način su upleteni ostali vokalisti i svirači (tko ima detektivskih afiniteta neka se pozabavi s time), no činjenica jest da je bend težio upravo raznolikostima s vokalima kako bi prevazišao stereotipnu monotoniju mainstream hard rocka. Puca se samo na gorde hitove, zavodljive tekstove, odriješite refrene i onu staru Topićevsku shemu kad je iskreno priznao na albumu "Šaputanje na jastuku" (PGP RTB, 1980) u pjesmi "Mojim prijateljima": 'htio sam samo da zaradim lovu, a ne da budem slavan'. Jel' se itko više sjeća te ploče? Bila mu je zadnja odlična stvar koju je napravio, onaj duet sa Slađanom Milošević 1984. (hit "Princeza") nikako ne računati pod 'odlično'.

Anyway, svih ovih 10 pjesama su potencijalni hitovi kao da su kataloški izabrani iz edicije 'best of'. Niti jedna nije ispodprosječna, svaku od njih bi poželio i Bryan Adams, barem u onom svome hard periodu prva 3-4 albuma dok nije počeo drobiti koještarije od balada i pop pjesama koje je čak znao preraditi i Vladimir Kočiš - Zec ("Ispod marelice" = "Cloud no.9", hahaha!). Najjače stvari su uvodna "Fairytale romance" i "All I want" (s odličnim ženskim vokalom), dok su ostale relativno mekanije uvijene u letargičniji klasični rock baš u stilu Parnog valjka iz druge polovice 80-ih kad još uvijek nisu bili onako dosadni i patetični za crknuti. Solidni komadi su "The touch of your hand", "So broken" i ponajbolja "Until end of time" čiji se stih nalazi i na omotu u obliku elektronskog jumbo transparenta: 'ljubav te prati do kraja života'. Ali, da li je to uistinu poanta? Ajoj. Sam omot je vrlo depresivan: pored blještavila neona i hard-rock caffea, s druge strane ulice svira siromašni gitarist u poderanim hlačama, a pored njega prolazi zanosna djevojka s ključevima automobila u ruci. Očito ide po svojeg partnera za večerašnji fuk ne sluteći koliko romantike i strasti propušta samo zbog jedne obične afere koja neće završiti dobro... Promotrite li malo bolje, u jednom klubu svira Villa Sucka, a na banderi je izvješen mali oglas 'glasajte za Human Temple' (vote for Human Temple).

"Love leads the way" previše nalikuje na Cher, Heart, Richard Marxa i slične hit poštapalice s konca 80-ih i početka 90-ih, "Seas of emptiness" kombinira vrlo dobar romantični Roxy Music intro s jačim ritmom i ponovno odličnim ženskim vokalom, a jedina klasična laganica pristiže na kraju - "Who am I" kroz upravo tugaljivu polu-akustičnu elegiju popraćenu rominjanjem kiše.

Nebitno je koliko vam se dopada ovakav oldschool stil hard rocka, no činjenica jest da su Wake The Nations napravili ogroman posao s ovim albumom. Mnogo klavijatura, jednostavnih riffova, iskrenih emocija, brdo gostiju na vokalima, uglavnom temperamentnih pjesama koje frcaju klišejima i šablonima nikako nisu štivo za alternativce i indie-rockere koji bi to sve preokrenuli naopačke. Jest da je ovo prastaro i da ovakvu glazbu skoro pa više nitko ne radi, ali se u ovome albumu može istinski uživati i ponovno vratiti romantika, senzibilnost i duh onog vremena kada su žene voljele muškarce. Glazbeno i stilski, bend se zaustavio negdje u drugoj polovici 80-ih, ali to nimalo ne smeta. Danas svi manje-više sviraju neki retro tražeći se u ostavštinama velikih aduta. Da je "Sign of Heart" objavljen negdje 1988., rađe bih ga slušao nego Roxette, Cher, Heart, Europe ili Bon Jovi, a pretpostavljam da bi ostvario i impozantan komercijalni uspjeh. Ima 10 pravih hitova kakvih ove vedete sve skupa zajedno nisu imali.

Naslovi: 1.Fairytale romance, 2.The touch of your hand, 3.All I want, 4.So broken, 5.Love distracts the senses, 6.This feeling, 7.Seas of emptiness, 8.Love leads the way, 9.Until the end of time, 10.Who am I

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/03/2015