Pa i kad bi ste htjeli, teškom mukom bi mogli bez odličnog tumača odgonetnuti s omota naziv benda, a još teže i ime albuma. Ovi Francuzi iz Pariza su si stavili teško breme debi albuma kojeg ama baš nitko neupućen neće moći odgonetnuti s te vizualne strane uz koju se još i 'nešto' dimi na crno-bijelom omotu jasno upučujući da je riječ o nečemu vrlo mračnome, možda čak i namjerno mizantropski postavljenom.

Bend je kroz protekle 3 godine svirao s nekim nama dobro znanim bendovima poput As We Draw i Plebeian Grandstand, te nekim ne osobito poznatim - Eagle Twin, Ramesses, Dragged Into Sunlight, Year of no Light, Celeste, Raein... i pretpostavka je, sasvim logična, da su imali veoma dobru podlogu za kreativnu inspiraciju križavši dark, heavy, sludge i kaotični hardcore. A album su objavili za čak 7 underground etiketa iz Francuske (Poutrage i OTB), Njemačke (Dingleberry i Wooaargh), Austrije (Fall Into Void), te Madžarske (Itai Itai) i nekome pomalo čudno, iz Rusije (Opposing Music). Pitati će te se što ima jedan underground bend iz Francuske tražiti u Rusiji? Ima, ima, itekako ima... Nije Rusija više onakva kakvu znamo ne samo iz doba SSSR-a ili tranzicije unazad desetak-dvadesetak godina, ona je tržište puno otvorenih mogućnosti gdje se uvozni kapital i roba široke potrošnje troše ko' alva. A zajedno s time i zapadna kultura, pa i underground, a raznolikih rock/metal/punk/indie bendova imaju na tisuće i tisuće. Uvozni underground bend koji tamo napravi turneju može imati mnogo bolju odskočnu dasku za globalni uspjeh nego li se boksati s ionako opozicijskim scenama USA ili UK koje ne fermaju došljake niti 5% ako nemaju transparentniji marketing. Rusija je budućnost za europski underground, tamo treba ciljati, a ne u zadrti UK, zaostalu prošlost koja zna samo za svoje kraljevstvo i ništa više.

Ok, dosta o Rusima, elem, ovi Francuzi ama baš po ničemu ne odskaču od razvikanih, daleko poznatijih i priznatijih underground bendova ne samo iz Francuske, već i iz cijelog svijeta. Sviraju oštro, tromo i opasno po nervni sistem kad je u pitanju ovakav stilski križanac, vole šamarati kaosom i abrazivnošću, mrakovima i paranojama, noćnim morama i bezperspektivnošću, te se ne obaziru nimalo na komercijalne fikcije s kojima bi si priskrbili šmek među distanciranijim auditorijem. Logičan su nastavak cijele one ergele producentskih radova čuvenog Amaury Sauvé-a (Birds In Row, Direwolves, The Prestige, Taste The Void, Comity, Hourvary, spomenutih As We Draw...) i ako niste doživjeli te bendove, onda je pred vama vrlo težak zadatak budući da niti Valve nisu 'specifično' označen bend s jasnim karakteristikama. Glazba im je vrlo kompleksna i u dobrom dijelu mučne ezoterično-progressivne strukture u kojima se izmjenjuju gotovo sve moguće gitarističke relacije od disharmonija i disonanti, sve do odriješitih riffova i teških solaža s različitim ritmovima i brundajuće nabreklim basovima, a vokal dođe kao igrač koji diže tu cijelu muku za još barem 2-3 potencije svojim vrištanjima i growlovima koji nisu niti metalski, niti punkerski, niti hardcoreaški već opako pakleni i prijete da razore moždane i nervne stanice.

Sa sludgeom kreću u uvodnoj "Lapsit ex illis" izmjenjujući i dobar dio obrednih ritmova, te atmosferičnost, pa i prljavo podešeni noise, konkretnije riffove dopremaju u naslovnoj "Apnée" i istovremeno pokazuju kompleksnost aranžmanske strukture šetavši između kaotičnog hardcorea i eksperimentalizacija, a u instrumentalu "Odds" (najkraći komad, nepune 4 minute) posve neočekivano odlaze u solistički gitarski avangardni tretman škripe i noisea kojeg iznenađujuće zamjenjuje nevjerojatno fina, ali vrlo mračna akustična melodija na tragovima neo-folka! I to bez bubnjeva. Opa! Nešto poput Tamerlana... Najdulja "Une carcasse vide de vie et de sens" (čak 13 minuta) s početnim doom elementima i totalnim mrakovima nalik na nekadašnji Moss kada je Olly Pearson vrištao iz groba, dakako, u slučaju Valve je ovdje ipak ritam znatno brži, no u odnosu na recimo Black Sabbath je znatno sporiji, te je oko pete minute podešen u dinamičku abrazivnost podizanjem tenzija na psihodeličnu figuru gdje je teško uopće išta više očekivati u kome će se smjeru odvijati kreativni proces. No, ovi momci nisu nimalo za škart, umiju iz mučne abrazivnosti izvući stalnu konstantu, znaju se zaustaviti u svojim tunelima pakla, vrtjeti u njemu uživajući u beizlaznoj situaciji i onda doslovce pošandrcati u kaotično mračnom hardcoreu neprestano se vraćajući na osnovni sludge. Završna, zanimljivo nazvana "777" po tko zna točno čemu (7 kao broj Boga, 7 dana u tjednu, 7 smrtnih grijeha, nastavite niz...) je najkaotičniji komad u kome se frontmen obračunava s kojekakvim eminencijama, a pred kraj kompozicije nailazi se na prividno blaženstvo raskrinkavanja frustracija obješenih naglavačke spremnih za odstrel.

Valve su vrlo težak, naoko nejasan bend, mutan, muljevit, pa i čudan kad plivaju u sličnim žanrovskim konceptima teško uhvatljive ribe. Ne daju se nikakvom show-bizu, a i zašto bi? Treba se ovakva underground umjetnost raditi sa srcem i dušom, a oni to očigledno vole bez ikakve furke, imaju svoj 'film' i znaju što hoće. Ne zanima ih da oko njih skaču i vrište tinejdžerke i prištavi balavci kao oko The Beatles i većine UK scene. Sjetite se, jednom davno je Lou Reed rekao: 'nikad nisam volio The Beatles, oni su najveće pop smeće'. Valve, odnosno "Apnée" nikako nije r'n'r za UK, ali je izašao iz tog obzora koji upravo ima vrlo sličan opozicijski stav prema globalnoj pop kulturi pretvorivši ga u vlastiti art, a to je upravo ono što se i od umjetnika očekuje. Da ga oblikuje po vlastitim afinitetima i s njime radi što god hoće.

Naslovi: 1.Lapsit ex illis, 2.Apnée, 3.Odds, 4.Une carcasse vide de vie et de sens, 5.777

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/03/2015