Harp Explosion je ime iza kojeg stoji Igor Djeke, mnogima trenutno puno poznatiji kao usnoharmonikaš Disciplin A Kitschme. Samostalno je objavio nekoliko albuma, točnije ovo mu je već sedmi uradak ako u računicu stavimo i nekoliko bootlega. Njegov način sviranja prkosi standardnoj blues shemi i zbilja je bilo zanimljivo slušati ovaj album koji nas vodi kroz prljavi alternativni blues na tragu grupe Jon Spencer Blues Explosion s kojim slučajno (ili namjerno?!?) dijeli i zadnju riječ u nazivu. Na prvu mi je bilo nestvarno da netko može ovako alternativno svirati blues, a uz podatak da dolazi iz Hrvatske priča dobija na težini. Koliko god da sam se dosad trudio slušati usnoharmonikaše, čak i oni koji su me oduševljavali na prvu, nakon par pjesama mi je znalo biti monotono. Ovdje uranjanja u dosadu nema, te mi je apsolutno jasan Kojin poziv Igoru u "Najbolju jugoslovensku grupu svih vremena".



Album otvara "Geiger Stomp" koji ima uvodnu melodiju koja kao da je rađena za išćašenu verziju crtića "Tom i Jerry" made by Stanley Kubrick. Vrlo brzo tu ulazi Igor sa svojim usnjakom i svirkom u kojoj nema nimalo onog toplog i pomalo zastarjelog zvuka usne harmonike. Igor vas reže svojim sirovim zvukom kao oštricom katane Hattorija Hanzōa, slavnog japanskog samuraja. Uz rezanje harmonikom, Igor u pjesmi priča na tečnom engleskom o radioaktivnosti. Garažni zvuk harmonike usporediv sa zvukom Jon Spencer Blues Explosion najviše je postao očit u pjesmi "OMB" koja kao da je preslikala Spencerovu "Calvin". Za žensku vokalnu dionicu u ovoj pjesmi korišten je Google translator voice i suradnja je ispala odlična. "50ft High" ima snažnu improvizatorsku crtu u kojoj se frontman baš rastegnuo i pokazao koliko se može s jednostavnim instrumentom uz sjajnu pratnju Waltera Danielsa na tenor saksofonu i drugoj usnoj harmonici. Uz harmoniku, koja se na albumu provlači kroz različite efekte, na svim pjesmama prisutan je i bubanj. I koliko god je priča minimalistička, zvuk je pun i niti ne pomislite da bi tu trebalo nadodavati instrumente, jedino se gosti gitarističkim dionicama uramljuju u kompletnu sliku. Igor ima pravi alternativni vokal i, što je jednako važno, sjajno barata engleskim jezikom. To u kompletu ploču vadi iz ovog podneblja i smješta je u New York. Štoviše, "Tall Chase"" ima prizvuk prve ploče New York Dollsa i Max's Cansasa. Majstorskom tehnikom, Harp Explosion vas uspijeva držati u stolici, uz napeto slušanje pjesama koje traju više od šest minuta. Uspješno vas translatira u svoj prostor gdje se stavljate u glavnog svirača kojeg goni vrag, a kroz svirku dajete zadnji atom snage da ga otjera. Od gitarističkih dionica pohvaliti ću kratku i britku gitarističku improvizaciju u "Howl, Howl". Album sadrži i bonus pjesmu "Lost Railroad" čiji naslov je takodjer skriven unutar omota cd-a. Uz skrivenu pjesmu uz cd na poklon dobijete i naljepnicu, kao male poklone za veliko zadovoljstvo.

Kroz naslove pjesama, Harp Explosion je uspješno prenio njihovu atmosferu i pred slušaoca stavio virtualnu glazbenu kulisu. Jedan od albuma koji da je otpjevan na hrvatskom jeziku ne bi nimalo imao toliku težinu, jer glazba Harp Explosiona je rezervirana za izvoz. Vjerujem da se Iggy rodio bilo gdje drugdje u Europi da bi pametni ljudi našli načina da od njega naprave zvijezdu. Zato nam ga je "popalio" susjed koji ga zasigurno ne bi zvao da nije prepoznao ono nešto. Nekako vjerujem da će kroz njegov rad s Disciplinom i samostalni albumi puno lakše doći do šireg kruga ljudi. Oni imaju puno veću količinu garažne sirovosti kojom bih ga mogao usporediti i s Erotic Biljan & His Heretics. Ono što bi ovom albumu definitivno trebalo je format gramofonske ploče za kojom ovaj materijal jednostavno vapi. Pročitao sam i na facebook stranici da Harp Explosion traži vinilnog izdavača za 5 Years Later. Nadam se da će netko od izdavača pročitati tekst pa ovom genijalnom glazbeniku to i omogućiti. Od naslovnice pa nadalje, album je stvoren za taj format.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 12/03/2015