Obrenovački bend Bessne Komšije su prilično mnogoljudan bend predvođen Perom Đokićem iz Oslobodioca. Na ovome albumu spominje se čak 11 muzičara iz različitih lokalnih sastava (neki imaju i solo karijere), no Bessne Komšije su praktički svima njima frakcija i niti jedan matični bend nema namjeru zapostaviti svoj rad. Priča kaže da svi oni žive u krugu od nekih pola kilometra, a neki su i susjedi, pa kako je svatko imao nerealiziranih pjesama i ideja, odlučili su da pokrenu zasebnu grupu u kojoj bi ih doveli u red i jednog dana snimili. Taj proces je krenuo negdje početkom 2012. kada su snimili 2 pjesme, te su unatoč onoj katastrofalnoj poplavi Save koja je zadesila njihov grad u proljeće 2014. ipak dogurali do svojeg prvog albuma i ostali dosljedni svojim stavovima i svjetonazorima.



Stilski su mješavina hard-rocka, bluesa, klasičnog i alternativnog rocka, te ponešto i new-wavea u rasponu od The Rolling Stones, The Black Crowes do stare Čorbe i Atomskog skloništa, nešto poput nekadašnjih zagrebačkih Srž, elem, zvuče u globalu kao mekše Majke, a svi tekstovi su im na srpskom i zrače standardnim r'n'r preokupacijama (tipičan stih: 'toliko sam pojačalo odvrnuo, mrtav bi se u grobu prevrnuo', pjesma "Superbejbi") s ponekim pikantnijim pogledom na društvenu stvarnost ("Izlazak iz noći"). Sve to govori o jednoj prosječnoj rockerskoj idili bez mnogo cimanja, no u tim tekstovima se nailazi i na mnogo senzibilnosti, romantike, humoreske i povremenih buntovničkih asocijacija. Prve tri skladbe su čista rokačina s pojačanim riffovima u blagim distorzijama - "Neprilagođen", "Ima li vremena" i "Highway to hell" (nije obrada AC/DC), dok je "Ono što je ostalo od mene" iznenađujući reggae s duhačima, klavijaturama, namjernim ragga-muffin vokalom i distancirano premekanim socio-političkim angažmanom. Jedna od prvih stvari koje su napravili "Po tvojim pravilima ne igram" u vrlo brzom tempu kombinira punk(ić) i rock(ić) na simpatičan način (imaju i sax dionicu) i tako redom pri čemu su najvažniji jednostavni i primamljivi mekani riffovi s mnogo gitarskih međuigri i solaža, a u nekim kompozicijama imaju i ženske prateće vokale, pa čak i nakratko skoknu do new-wave/ dance-rocka kao primjerice u "Do kraja sveta" s blagim šmekom rasplesanih Roxy Music iz prve polovice 70-ih pojačanih duhačima. Posljednji komad studijskog rada je prilično moćna "Ja sad putujem sam" s boggie elanom ZZ Top i vrsno odrađenim solažama na gitari i pianu, a onda se do konca albuma nižu 4 akustične snimke s koncerta u beogradskom Domu omladine. Taj dio je tekstualno najpoetičniji, najzabavniji i najdrskiji s baladično-elegičnim ugođajem ironije protežući nesrazmjernost emotivnih i porodičnih odnosa ("Zelena limuzina": 'ja sam na horsu, ćale je na koki, keva je jučer otkrila greh'), ali i vrlo dobrih gitarskih performansa s mnogo staccato rada.
Simpatičan su bend sa simpatičnim stavovima vječitih buntovnika bez razloga otkrivajući sve vrline, mane i strasti ka porocima, no za moj osobni ukus zvučno su premekani makar 'odvrnuli pojačala da se mrtvi u grobu okreću'. To je tako samo u pjesmi, nije na ovome albumu. Zabavno i nepretenciozno, tipično za srednjestrujaški ex-Yu rock od Yu Grupe i Čorbe naovamo.

Naslovi: 1.Neprilagođen, 2.Ima li vremena, 3.Highway to hell, 4.Ono što je ostalo od mene, 5.Superbejbi, 6.Po tvojim pravilima ne igram, 7.Gledaj kako ljubav umire, 8.Do kraja sveta, 9.Izlazak iz noći, 10.Ja sad putujem sam, 11.Crno mleko, 12.Zelena limuzina, 13.Sutra u Čikago leti dole, 14.Više nema razloga za nas

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 13/01/2015