Ehm... Mislim da bi na početku ovog izvještaja bilo fer upozoriti svekoliko pučanstvo da je za mene već oko pola mog života Steve Albini car svemira. Iz tog razloga sam u totalnom i apsolutnom šoku što sam pohodila Shellac koncert i stajala na manje od dva metra od dotičnog, jer ako sam bila sigurna da nekoga od svojih obožavanih neću nikad vidjeti, onda sam bila sigurna da neću vidjeti Stevea Albinija. Divim se sama sebi što se u Estragonu nisam bacila na pod i počela klanjati. Iako, u prvom redu je ipak bila malo prevelika gužva za takve ispade neuračunljivosti.

Steve Albini ne samo da je imao jedan od najboljih bendova ikad, tu mislim na Big Black naravno, nego je po meni jedan od najboljih producenata svih vremena. Kad vidim da je on nešto producirao, to se mora poslušati. Sjećam se kad sam u Heroini Novoj, tam negdje srednjoj školi, pročitala intervju s Albinijem u kojem je rekao da neki bendovi nemaju tih para kojima bi ga platili da im producira album, ali da Jesus Lizard radi za kikiriki. To mi je bio dovoljan razlog da budem u potpunosti sigurna da su Jesus Lizard, od kojih sam onda bila čula/vidjela samo par stvari, nešto prekrasno. I eto, nisam se prevarila.

Ali ovo nije portret Stevea Albinija, pa stoga kak bi rekao Ray Cokes - moving on. Datum da prvi put budem u istoj prostoriji sa stričekom Steveom nije mogao biti prikladniji, 06.06.2006. Mjesto je moglo bit prikladnije od Bologne. Nakon skoro 7 sati truckanja do tamo konačno smo se dokopali Estragona koji je na nekoj obilaznici tak da od Bologne nismo vidjeli ništa. Stalno su nas prelijetali avioni pa bit će i da je aerodrom bio blizu. Na parkingu smo odmah sreli nekoliko Riječana tako nas je bilo preko 10 iz Hrvatske što je sasvim pristojan broj ako se mene pita.

Kad smo ušli u klub primjetili smo da je cuga odvratno skupa (4,5 eura za malu točenu pivu) pa smo išli piti, a neki i jesti, ispred kluba gdje je bila prikolica s roštiljanim mesekima raznih vrsta i grande Heinikenima od 0,66 L za isto eura kao i unutra. Bolja varijanta u svakom slučaju. Nakon hrane i pića smo se vratili unutra i koncert je uskoro počeo. Prvi su svirali Talijani Three Second Kiss, mislim da su čak iz Bologne. Sasvim se lijepo čulo da im je Shellac omiljeni bend. Što je u redu. I zvučali su super. Ali kad čekaš da dođu pravi, jedni i jedini Shellac, onda ti tamo neki Talijani, koliko god dobri bili, ne znače aposlutno ništa u životu i već lagano čupaš kosu od nervoze dok oni nikako da završe svoj set koji je na kraju trajao 45 minuta koje su se nama činile ko cijela vječnost. U prvim redovima je bilo prilično frendova benda pa su stalno nešto dobacivali, ovi im odgovarali... Daj čovječe, otkantaj! Odite na pivu nakon koncerta i pustite nas da uživamo u Shellac! Inače, svaki put kad sam čula nekog Talijana kako se dere ''Massimo!'' (što je valjda pjevačevo ime) ja sam se počela ogledati okolo gdje su Zu. Eh...

I onda se napokon na pozornici ukazao Steve Albini. Od tada pa do kraja koncerta - trans. Svi smo s velikim zanimanjem pratili kako se Albini, Todd Trainer (bubnjevi) i Bob Weston (bas, vokali) uštimavaju, preštekavaju i kaj sve ne. Izgledali su dobre volje, na što sam prilično odahnula, jer smo čuli da kad nisu raspoloženi rade kratke i grozomorne koncerte. Ovaj koncert je bio čista suprotnost. Krenuli su s ''Mouthpiece''. Isuse... Ma mislim ne znam uopće kako i kaj da napišem, osim da su bili savršeni i da ne vjerujem da sam bila tamo i da je Steve Albini bog, a bome su i Bob Weston i Todd Trainer. Weston je pjevao dio pjesama, a njegovo sviranje basa mogu po savršenosti usporediti samo s Robom Wrightom iz Nomeansno. Trainer pak s druge strane, nemam pojma od kud na onakvim bubnjevima uspije uopće to sve odsvirati, savršeno nešto. Gledaš, slušaš i ne vjeruješ. Jedan od najboljih bubnjara koje vidjeh i čuh ikad! Ali stvarno smiješno izgleda. Sav neki krakat i zubat.

Shellac imaju na koncertima Q&A sessione kad odgovaraju na pitanja iz publike. Talijani, što smo odmah skužili, nemaju pojma o engleskom, pa su Q&A bili užas i mučenje. A ono što su uspjeli priupitati su bile takve debilane da to nema nigdje. Jedan je pitao Westona, koji nije baš anoreksična manekenka, koliko ima kila. Ajme kretena... A drugi ga je pitao jel oženjen, na što smo saznali da je Trainer jedini slobodni muškarac u bendu. Trainer se tada ustao i predstavio publici sa svim svojim čarima i dobio veliki pljesak i pozamašno vrištanje (većinom muškog dijela publike). Muški se pale na bubnjare, vidim ja to. Kad se samo sjetim tipova oko mene na Blues Explosion koncertu koji se iz petnih žila deru ''Russeeeeeeeeeeeeeeeell!!!!!!!!'' a ženski dio samo tiho stoji i stuže oči s Jona Spencera. Talijanska publika općenito nije pobrala naše simpatije. Tako nasilnu publiku nisam vidjela kod koncerta Mortiisa u Močvari zadnji put, ali to mi nije bilo tako čudno s obzirom da je došla hrpetina pijanih metalaca, prosjek godina 15. Ali nisam mislila da ću se u Italiji morati boriti za goli život u prvom redu. Nije im ni najmanji bed da ti spiče lakat u glavu samo ako pogledaš u njihovom smjeru. Bilo je par O.K. ljudi, ali inače strašno nešto.

Shellac se naravno nisu zamarali takvim stvarima. U sat i pol svirke su odsvirali sve živo i neživo: ''A Minute'', ''My Black Ass'', ''Il Porno Star'', ''Wingwalker'', ''Copper'', ''Canada'', ''Squirell Song''... Kad je počela ''Steady As She Goes'' meni se valjda malo pomračilo u glavi od svega toga, pa mi se na trenutak pričinilo da sviraju ''Bazooka Joe'' od Big Black. Onda me do kraja satrla spoznaja da stojim na dva metra od Stevea Albinija. Uh. Halucinacije su me brzo prošle pa sam se vratila natrag izbjegavanju tuđih laktova i glava i uživanju u onome što je dolazilo s pozornice. Albini, za razliku od svih ostalih gitarista i basista koje sam vidjela, nema remen za gitaru koji ide preko ramena, nego mu se veže oko struka. Cijeli koncert je skako po pozornici, pohvalio je talijansku kuhinju od koje kaže da se zdebljao, izvrijeđao Španjolsku da smrdi po wc-u, a nije ni Italija puno bolje prošla. U njoj navodno ima mjesta koja čak i O.K. miriše. Mislim da Talijani nisu imali pojma kaj priča nego su se samo derali.

Trainer, lud kako i izgleda, se na jednoj pjesmi ustao, popeo na stolicu ili nešto, stavio si činelu na glavu i svirao, dok su Albini i Weston stajali na jednoj nozi u ptica-u-letu pozi. Nisu normalni. Kad se približio kraj koncerta Albini nas je obavijestio da će svirati još samo tri pjesme i da je to umjesto bisa, pa da preskočimo cijelu tu gnjavažu s dozivanjima jer se neće vratiti. Na predzadnjoj stvari, ''Watch Song'' su se Albini i Weston pridružili Traineru na bubnjevima i razvalili činele, nakon čega je uslijedila zadnja stvar ''Prayer To God'' i zadnji stih ''Kill them, baby Jesus. Amen.'' I to je bilo to. Savršeni kraj. O bisu stvarno nije bilo riječi jer nakon što su nam se poklonili i mahnuli, Steve je odmah iskopčao svoje pedale, skupio kablove i otišao. Ljudi su ga zvali natrag, ali on se samo smiješio i glavom pokazivao da nema šanse. Bob Weston i Todd Trainer su se poslije spustili ispred pozornice i slikali se s ljudima, davali autograme i pričali, ali Steve Albini očito nije za takve stvari.

Uglavnom, koncert je bio genijalan, sat i pol savršenstva kakvog nema, a Steve Albini je baš onakav kakav sam mislila da je, car svemira. Šteta što nije bilo nikakvog merch štanda, ali to smo i pretpostavljali da neće biti.

Nakon ovakvog Shellac koncerta si samo mogu zamišljati kako bi bilo na Big Black koncertu. Vidim intenzivnu njegu...

ana // 27/06/2006

> vidi sve fotke // see all photos