Da mi je tko prije dvije godine rekao da ću gledati Stevea Albinija rekla bih mu da bunca jer mi je to bila znanstvena fantastika. A sada sam ga gledala dva puta u godinu dana. Jej! Nadam se da će biti prilike još koji put. I ovaj put je mjesto događaja bila Italija. Zašto stalno tamo idu, a k nama neće, ne znam. Ovaj put smo se zaputili u Veronu. Od prvog puta sastav u kombiju se malo promijenio, išlo nas je opet osmero, ali samo nas je troje bilo i zadnji put.

Bile su najavljene dvije predgrupe, što me dovodilo do ludila. Tko može čekati da završe dvije 'nikad čuo' predgrupe dok čeka Shellac. Ja baš i ne. Naravno da ništa nije počelo po rasporedu. Klub se otvorio iza 21.30h. Na ulazu krkljanac. Moraš se učlaniti u klub da bi kupio kartu. Ajde bježi. Naravno da mi nismo bili jedini koji nisu nikad bili u tom klubu i nemaju se namjeru više vratiti u posjetu, bar ne ove godine. Tako da nas je hrpa na ulazu ispunjavala formulare u kojima vas pitaju najkretenskije stvari i samo sam čekale da me zatraže codice fiscale pa da budem primorana upotrijebiti hladno oružje. Naravno da su mi na iskaznicu krivo napisali ime. Nakon te gnjavaže konačno smo ušli u klub koji je čisto simpa. U predvorju su svirali novi Battles koji mi puno bolje zvuče tako nafrljeni do daske.

Da bude i nešto dobrih iznenađenja, svirala je samo jedna predgrupa. Lie su najavljeni kao rock noise, a u bendu su dvije cure na gitarama i dečko za bubnjevima. Basistica je pljunuta kopija Paz Lenchantin, basistice iz A Perfect Circle, i to baš iz spota ''Judith''. Samo sam čekala da si počne motat kosu u punđu i nagazi pedalu. Gitaristica i glavni vokal pak više izgleda kao netko tko sluša Babes In Toyland ili možda L7. Kako god, bili su dobri. Kako izgledaju, tako i zvuče, a i svirali su dosta kratko što je pohvalno kad se uzme sve u obzir.

Dok smo gledali predgrupu frendica je počela gledat u mom smjeru i raditi neke čudne face. Okrenem se i tko stoji kraj mene? Steve Albini! Isuse. Iako je oko nas bilo dosta mjesta on se stao toliko blizu da je izgledalo kao da je došao s nama. Prezakon. Dio koji mi je bio najsmješniji je taj što je nas troje koji smo mu bili najbliži nosilo bedževe ''Touch & Go Records'' pristigle iz Chicaga s 25. obljetnice dotične izdavačke kuće. Ne vjerujem. Da imam bend i sviram ko predgrupa Shellacu, a Steve Albini me gleda iz publike, pa usrala bih se živa. Sumnjam da bi neko sviranje i/ili pjevanje izašlo iz mene. Eventualno neka cijev od infuzije. Tako da cure (i dečko) svaka čast. Čak im je i Steve pljeskao.

Ovaj put nismo riskirale, i frendica i ja smo nakon predgrupe stale lijepo u prvi red i kempale. Kad su Shellac izašli na pozornicu stavili su mikrofone i pedale toliko blizu ruba pozornice da sam nosom mogla pritiskati Steveov harmonic percolator, koji je bio vrlo popularan među publikom i svi su ga gledali s divljenjem. Neki dečko mi je čak iz čistog mira na engleskom rekao ''I want this!'. Da, sretno s tim. Steve se uštimavao u kombinezonu, Todd je došao u svojoj pohabanoj premaloj šljokičastoj košuljici na volane, a Bob je od Bologne uzgojio zavidan broj kovrča na glavi pa je izgledao kao veliki medo. Divota. Kad su se sklopili i uštimali, Steve je skinuo kombinezon, opasao gitaru i koncert je počeo sa ''A Minute'', nakon koje je krenula ''My Black Ass''. Ekstaza totalna. Kako je sve bilo na rubu pozornice malo nas je mučila vjerojatnost da nas Steve slučajno opali nečim u glavu. Frendica, Steve Albini obožavateljica još veća od mene, je tu vjerojatnost iskomentirala sa ''E pa zakon! Imat ćemo his bootprint on the forehead.''. Ahahhahahah! Nije normalna. Ko nije slušao Big Black, radi se o stihu iz njihove pjesme ''Fish Fry''. Sva sreća nije bilo nikakvih bootprinta, ali skoro nam je pao mikrofon na glavu, pa smo ga vraćali natrag. Netko Jayu Reatardu, netko Steveu Albiniju. Steve je opet došao u podrapanim trapericama, a to njegovo golo koljeno koje mi je stalno mahalo pred očima mi je u tom trenutku bilo nešto najdivnije na svijetu. Kakva čovjeka stanja uhvate, da ne povjeruješ.

Setlista je u Bologni ipak bila malo bolja jer ovaj put nisu odsvirali dosta meni omiljenih pjesama poput ''Copper'', ''Crow'', ''Dog And Pony Show''… Tamo nas isto nije ni zapala ''Genuine Lullabele'' što je preužasno dosadna pjesma, s novog Shellac albuma ''Excellent Italian Greyhound'', koja mi zvuči ko neka crnohumorna šala. To ne može biti za ozbiljno. Traje preko 9 minuta i u njoj nema ničega. Navodno na nekim koncertima znaju svirati 20-minutnu verziju. Noćne li more! Misim da se pola publike uhvatilo za glavu kad je pjesma počela. Nakon par minuta počela su dobacivanja ''This is a bad fuckin' song'' iz hrvatskih redova (ako ste čuli ''Squirrel Song'' bit će vam smiješno, ako niste, neće, ali kvalitetno dobacivanje u svakom slučaju) i ''Boring!!'' i ''Play something else!'' s talijanske strane. Pjesma je naime jako tiha pa se sve čulo sasvim dobro. Ne znam je li to imalo ikakvog utjecaja, ali Shellac su prilično skratili pjesmu. Tenk ju!

Al dobro, to je bio jedini udav koncerta. U ostatku su se, među ostalima, redale ''Mouthpiece'', ''Wingwalker'', ''Paco'', ''Prayer To God'', ''The End Of Radio'' i meni jedna od najdražih ''Steady As She Goes'' koju valjda nisam dva puta čula u istoj verziji po svim onim Shellac lajvovima koje imam. Shellac uživo zvuče 100 puta bolje nego na bilo kojem albumu. Samo da ih gledate, već je doživljaj. Steve Albini sa svojim začudnim plesnim pokretima koji mi tjeraju suze na oči i, za mene, pomalo opscenim mrdanjem bokova dok svira gitaru. Al dobro, mene je tamo u trans bacalo koljeno, možete misliti šta mi je mrdanje bokova pod gitarom radilo. Sramoto moja. Todda kad vidite sve vam je jasno. Čudak s velikim č. Kombinacija ptice i krakate vjeverice koja nevjerojatno svira bubnjeve. A Bob je kao neki veliki kul medo s onim basem i obračunavanjem s Q&A sessionima. Naravno da Talijani i dalje baš i ne znaju engleski, tako da je uspjelo samo jedno pitanje iz kojeg smo saznali da Bob ima 41 godinu i najmlađi je u bendu. Onda su Q&A ukinuli. Valjda su skužili da nema smisla.

Na ''Watch Song'' su Steve i Bob opet pripomogli Toddu s činelama, a on je polijevao vodu po bubnjevima i činelama i špricao okolo, pa si je uzeo bubanj i hodao s njim po pozornici i svirao ga radeći čudne face i pokrete. Bio je jako smiješan. Publika je opet imala bisera, poput nekog pijanog kretena za kojeg smo i prije koncerta vidjeli da će raditi sranja. Prvo je crowd surfingom završio na pozornici, umalo nam otkinuvši glave i za dlaku promašivši mikrofon i pedale. Nakon toga su Shellac zamolili ljude da se ne penju na pozornicu. Ali eto kretena ponovo na zadnjoj stvari. Ovaj puta više nije bio samo gol do pasa nego je bio totalno gol, i opet crowd surfing, dok su se kraj nas cura i dečko obračunavali s hrpom tipova i bili jako blizu da se najozbiljnije potuku. Tako da sam zadnju pjesmu koncerta, umjesto da uživam, jednim okom gledala hoće li se ovi potući, a drugim pazila da mi se Talijanova gola dlakava guzica ne sparkira na glavu ili me kojim slučajem ne ubode pimpekom u oko. Strašno.

Shellac su svirali oko sat i dvadeset jer su rekli da klub ima neko radno vrijeme pa da moraju završiti do ponoći. A mislim, mogli su ovi i malo ranije otvoriti. Joj… Za razliku od Bologne Steve nije odmah nakon koncerta šmugnuo nego je ljudima dijelio trzalice i davao autograme. To je valjda jer je izjavio da jako vole Veronu. Bolognu očito baš i ne vole. Todd je dijelio svoje palice. Ali naravno da nije to samo tako prošlo. Htio je znati što će dotična osoba raditi s tom palicom. Hoće li je uramiti i držati na zidu ili će je koristiti. Odgovori ''Vježbat ću s njom.'' ili ''Dat ću je bubnjaru iz mog benda.'' su dobili ''Fuck that!'' komentar, ali ne i palicu. Ne znam tko je dao točan odgovor, niti koji je to odgovor bio, jer je frendica otišla pitati Boba Westona jel ga može zagrliti. Mogla je. Prekrasan prizor, divno nešto. Stvarno je medo.

Shellac su i dalje carevi svemira. Sviraju savršeno. Zvuče savršeno. Ako opet dođu, idem. Kamo god bude trebalo.

ana // 20/06/2007

PS: Fotki nažalost nema jer je došlo do nesporazuma oko toga jel se smije slikati ili ne. Kad smo skužili da se smije rekli su nam da Shellac to baš i ne vole, pa smo odustali. Zato evo malo slika od zadnji put.