Zgodna lingvistička spajalica dva imena jedinih članova ovog niškog projekta Toni Radeva (vokal, tekstovi) i Aleksandra Popovića - Popa iz Lihena (gitara, klavijature) asocirala bi na neki komercijalni štos s trendovskim fazonom, a omot na prvi pogled poput zvrkastih pop-punk bendova. Međutim, ništa od toga. Ovo se čak niti ne može okarkterizirati kao 'pop' (a još manje kao rock) projekt s obzirom da od toga ovdje nema ništa. Toni sriče vlastite kratke stihove vrlo hladnim, neemotivnim i suhoparnim 'talkinghead' spoken-word manirom mada izgleda da ima vrlo sugestivan vokal kad bi zapjevao, a Pop mu samo daje minornu instrumentalnu potporu gitarskog legata bez ijedne melodije s nabacanim programima ritam mašina i nešto background noisea što u kompletu zvuči kao eksperimentalni pokušaj skiciranja minimalističkog post-punka koji je stidljivo zašao u elektroniku s natruhama industriala.

Od 4 pjesme očekivalo bi se nekakvo razvijanje nečega, no s obzirom da su vrlo kratke (sveskupa samo nepunih 8 minuta), nakon što se izgovori tekstualni dio koji je primjerice u "Video toksin" potpuno nerazumljiv zbog vokalnog delay/echo efekta, sve kompozicije završe ostavljajući slušatelja u vlastitoj nemilosti šta je to ustvari slušao. Alternativno jest, bez daljnjega, ali je i unatoč nekom zanimljivijem lirskom kontekstu o pseudo-sociološkoj stvarnosti potkrijepljeno tek samo kao neuspjeli demo predložak za nešto daleko dublje i konkretnije. Ovakve snimke se često mogu pronaći kod nekih bendova s konca 70-ih i početka 80-ih u obliku nerealiziranih materijala ili dopuna EP-ijeva i singlova, ali u znatno konvertibilnijim izdanjima (Throbbing Gristle, Blancmange, Sonic Youth, Tourists, Au Pairs, Scars…), dok je Poptony tek samo djelomice stupio u zahtjevan teren sirovog eksperimenta ne pokazujući niti malo sluha za konzekventnost materijala.

Čudaci.

Naslovi: 1.Viva la revolution, 2.Feedback, 3.Video toksin, 4.Jesmo li…

ocjena albuma [1-10]: 2

horvi // 11/12/2014