Zagrebački akustični dvojac Stefan Nožica (vokal) i Nikola Lugović (gitara) postoji od konca 2013. i klasičan je studentski projekt-bend. Znamo, nažalost, da takvi bendovi traju onoliko koliko i njihov boravak na fakultetu. Rijetko koji se uspjevaju zadržati dulje od 4-5 godina, no svi pravi bendovi u tom vremenu i ostvare najbolje pjesme.

Ovaj dvojac ima strašnog vokalista na engleskom jeziku koji je očito mnogo učio od Eddie Weddera, Chris Cornella, a i Maynard Puscifera, mada kao utjecaje navode još i Jamiroquai, Neil Younga, Porcupine Tree, Stone Temple Pilots, Mark Lanegana, RHCP, Jeff Buckleya... To se u onom figurativnom pogledu ne osjeti u glazbenoj konfiguraciji jer nemaš što previše biti kompetentan s akustičnom gitarom jedino ako nisi Stefanovski, Pacco de Luccia ili pomahnitali genijalac poput Zokija - Zorana Vujanovića (Pars Petrosa) koji s akustarom i efektima umije činiti čudesa. Svirka u ovom slučaju je uglavnom legato, tek povremeno ima nadosnimljene slide dionice ili poneku solo improvizaciju, primjerice na bonus skladbi "Rejecting", te je kao takva vrlo štura kreacija prilično dosadna. Na svu sreću Stefan očarava vokalom od lagane staccato "Admiration", preko utopistične "Evil man" sa ženskim pratećim vokalom (tako barem zvuči, a i spominje se neka Lucija, možda kao back vokal), sve do najbolje "From day to day" u kojoj je harmoniku svirao stanoviti Iggy. Hm, nema podataka da li je to možda vinkovački Harp Explosion... "Lady blue" osim melodičnog legata i vrsne vokalne interpretacije ispada kao najslabiji komad (čitaj klasična pop balada), a "Cold sharped knife" svojim riffovima puno bolje bi zvučala s distorzijom i u pratnji basiste i bubnjara. Moglo bi se onda čuti i Zeppelina i Soundgarden i post-grungea, dok je ovako samo uz pratnju nekih djembi i tambourina vrlo siromašna premda se nazire veliki kreativni kompozitorski potencijal, a bome i produkcijski elan s nadosnimljenim Stefanovim, stvarno odličnim vokalima. Pravi režavi, rockerski, Plantovsko-Cornellovski.

Za sada su samo akustičan bend. Kažem, puno bolje bi sve ovo zvučalo u aranžmanima kompletnog benda s električnom gitarom. Inače, nema nikakvog prigovora izuzev tih legata, ali šta sad. Niti Dylan na prvim albumima nije imao ništa osim tambure i usne harmonike pa je napravio biznis 20. stoljeća zahvaljujući lirici i svjetonazoru. Phaneron su mladi, iskreni i još uvijek nezaraženi stvarnim životnim tegobama. Romantiziraju i poetično šetaju s emocijama i nekim turobnijim pseudo impresijama. To još nije to, ali bi moglo uz rapidan kreativni napredak uroditi i puno boljim pjesmama s puno više ekspresije. Oni koji su slušali koncertni album "Songbook" Chris Cornella unplugged znaju jako dobro što je akustična dosada... To treba znati izbjeći.

Naslovi: 1.Admiration, 2.Evil man, 3.From day to day, 4.Lady blue, 5.Cold sharped knife, 6.Rejecting (bonus track)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 30/11/2014