Serge Gainsbourg je postao planetarno poznat nakon "skandaloznog" singla "Je T'Aime...Moi Non Plus" (1968.) kojeg je oduzdisao s Jane Birkin, tada 22 godišnjakinjom. Stari je lisac tada imao četiri banke. Neki su ga nakon toga krenuli dublje proučavati, dok su se neki zadovoljili s ovim jebozovnim pjesmuljkom i činjenicom da je Serge francuski šansonijer.

Nedavno se na tržištu pojavila "tribute to" kompilacija s 14 njegovih komada, kojom je predstavljen neki presjek njegovog bogatog opusa. Kad bih se odmah stuštio na mane ovog izdanja, rekao bih da je prva i osnovna mana što su sve pjesme otpjevane na engleskom. Iako se time htjelo vjerojatno doći do šire publike, većina pjesama je time izgubila na autentičnosti i originalnosti. Čast iznimkama. Prva koja se nije trebala pojaviti u izdanju na engleskom, jest gore spomenuta. To što je učinjeno od pjesme je svetogrđe i blasfemija, jer nije isto uzdisati na engleskom ili na francuskom. Iako sam generalni pobornik obrada i ovakvih "tribute to" kompilacija, smatram da bi bog ovakvih pjesama trebalo osnovati komisiju, ko što je kod nas postojala komisija za šund, koja bi grupi CAT POWER i Karen Elson, Jack Whiteovoj odabranici, uručila nekakve sankcije.

Ostatak materijala je većim dijelom slušljiv, no Brian Molko, koji nas je počastio s dva gostovanja na ovom albumu, jednom s matičnom grupom, a drugiput s FAULTLINE i Francoise Hardy, nije se trebao tu pojaviti, jer očito je da se njegov nervozan glas ne uklapa u ovakvu vrstu glazbe.

S druge strane Jarvis Cocker, Marc Almond i Michael Stipe (!??!) dali su jako dobre vizije verzija Gainsbourgovih pjesama, a ni reggaeduberska Marianne Faithful, triphoperske Tricky i PORTISHEAD (da i Portishead su se izdigli iz mrtvih), hiphoperska Feist, rockerske FRANZ FERDINAND s Jane Birkin i RAKES, te akustična arla Bruni ne zaostaju previše. Pa ko voli...

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 26/06/2006