Tri i pol godine nakon svog debija, novim su izdanjem jednostavnog imena Mau Mau fanove odlučili razveseliti riječki fušeri Officer Down. U tom relativno dugom vremenskom periodu, sasvim je logično da se, pogotovo u tako dinamičnom i brojnom kolektivu kao što je jedan ska bend, dogode neke promjene. Ona koja ovdje prva upada u uho je glas nove pjevačice Sandre Vagaje s kojom su u bendu očito toliko zadovoljni da su joj prepustili gotovo sve vokalne dužnosti (svojedobno su one bile dijeljene među više članova). Taj bismo potez mogli okarakterizirati kao pogodak, budući da Sandra, iako možda nema pretjerano specifičan ili karizmatičan glas, zvuči kao školovana pjevačica koja je te zadatke odradila sasvim korektno.

Još se jedna novotarija, iako možda ne toliko na prvu uočljiva, da primijetiti kako pjesme odmiču - Officeri su se od ska punk benda koji su bili u svojim počecima s godinama pretvorili u reggae/pop sastav s primjetno mirnijim i sporijim stvarima. E sad, oko ove promjene se već da raspravljati budući da se ovdje radi o bendu čija je primarna zadaća rasplesati ljude, što je s ovakvim aranžmanima ipak vjerojatno nešto teže nego što je to bilo sa stvarima s prvijenca. Naime, u situaciji kad su tekstovi ipak, budimo realni, nedovoljno kvalitetni da iznesu teret, nije li lakše opaliti po brzom, plesnom ritmu pa tako osigurati barem ulogu zabavljača na čijim je nastupima garantirano znojno skakutanje, kao što to uspješno rade kolege iz Postolar Trippera? Bilo kako bilo, pjesme su, po riječima samih članova benda, dobile na radiofoničnosti pa valja očekivati pokušaj proboja na top liste. To neće biti lako ostvariti imajući u vidu da, između ostalog, Officeri nemaju izdavača koji bi ih pogurao, album su producirali i izdali sami, te ga i podarili na besplatan download.

Doduše, ključni razlog što bend ovim albumom vjerojatno neće uspjeti privući ciljanu srednje-strujašku publiku (mislim pritom poglavito na fanove Jinxa i sličnih) je taj što im pjesme na ovom izdanju većinom jednostavno nisu dovoljno zanimljive. Činjenično stanje stvari je takvo da ako dopustite da vam prođe 5 godina između prva dva albuma, riskirate brzi pad u zaborav. Dojam je da je ova riječka ekipa, očito svjesna toga, odlučila izdati album pošto-poto, ne mareći pritom pretjerano za krucijalne faktore kao što su inspiracija, pa i kreativnost. Zlobnici bi se možda usudili, referirajući se na nadimak koji su Officeri sami sebi zadali, reći da je ovaj album naprosto odrađen u fušu.

Da se razumijemo, nije sve tako crno. Uvodna Vrtoglavica je catchy i šašava, onako da ju odmah poželite čuti još jednom, a fin ubod je svakako i groovy laganica Dobre namjere, s uvjerljivo najkvalitetnijim i najsmislenijim tekstom kojeg su Officeri u posljednje tri godine uspjeli napisati, a čak su i puhači u njoj zanimljivi i vrlo slušljivi. To namjerno ističem jer nam bend ni u kojem aspektu djelovanja ne nudi ništa inovativno ni originalno, ali rekao bih da se to poglavito osjeća kod puhačke sekcije koja kao da je tu reda radi, često sa generičkim dionicama koje zvuče točno onako kako možete zamisliti da zvuče i bez da album preslušate. Palac gore može dobiti i zaključna Ogledalo, za koju se mora napomenuti da je samo blago rearanžirana pjesma s prvog albuma, što dolijeva ulje na vatru teze o neinspiriranosti.

Na albumu su i dvije pjesme na engleskom jeziku. Prva od njih Skanking Skank pati od neopisive razine klišejiziranosti, kako tekstualne tako i glazbene. Takvu pjesmu je već snimio svaki prosječni 3rd wave ska bend pa je se može tumačiti kao komformističko zadovoljavanje osrednjošću, što, naravno, nikada nije dobro. U Where Did I See That je sasvim primjetno da Sandri engleski ipak nije materinji jezik, što je ujedno i jedina zanimljiva stvar u inače prilično beskrvnom pjesmuljku. Pjesma Ona hoda je možda i jedina koja ima potencijal da postane proljetni radio hit, dok je Bubamaru lakše zamisliti u izvedbi Klinaca s Ribnjaka nego benda odraslih ljudi, ma koliko ska bio tolerantan po pitanju infantilnosti. Oda buci i Druga s lijeva imaju zajedničku odliku - obje su obilježene poluinternim spikama o zajedničkim lijepim vremenima i provodima članovima benda. Svima nam je drago da je njima tako lijepo i zabavno, ali trebali su se malo više potruditi da nam to i dočaraju jer ove pjesme opasno balansiraju na rubu dosade. Moram dodati i kako cjelokupnu ocjenu albuma kvari činjenica da većina pjesama završava često nepotrebnim puhaćim solažama što stvara dojam da se išlo na nabijanje minutaže, pošto album sadrži samo osam novih pjesama.

Kad se sve zbroji i oduzme, Mau Mau ima poneku svijetlu točku, ali njihov sjaj prilično izblijedi okružen morem prosječnosti i bezidejnosti. Nećete ga mrziti, nećete ga voljeti, dobre su šanse da ćete na njega brzo zaboraviti.

ocjena albuma [1-10]: 5

ujak stanley // 05/11/2014