Svaka ugrožena vrsta dobije rezervat kako bi u njemu sigurno boravila bez straha od izumiranja. Tako su i boćari Martinovke oko boćališta u parku pokraj zgrade u Zelinskoj dobili svoju zaštitnu ogradu. Problem je što ih tamo nitko nikada nije vidio da igraju turnire u baluti, pa se ne postavlja samo pitanje jesu li već izumrli, nego se dvoji jesu li se ikada i rodili. Ipak, ograda će od sada, pa nadalje i ubuduće štititi nedužnu koncertno aktivnu omladinu od čangrizavih penzionera, nemirne i ratoborne djece, dokonih šetača pasa i njihovih krvožednih ljubimaca, paklene srdžbe Zrinka Tutića iz zgrade preko puta te ostalih elemenata ugroze koji im ne daju da u miru i sigurnosti piju alkohol, psuju i puše prije odlaska na koncert u obližnji klub. Od srca čestitamo gradu što napokon ima sluha za nas mlade, pa je prenamijenio rezervat boćara u onaj za ljubitelje glazbene kulture te priznao rekreativni fLašizam kao sport kojemu treba propisno ograđeno igralište s dovoljno klupica i zidića za ugodni boravak te beton i pijesak s odličnim svojstvima upijanja sredstava za trening jetre prolivenih iz flaše ili želuca.

Ironija sudbine je htjela da prošlog petka dotični rezervat pripadne lokalnom štovateljstvu ska muzike koje sudeći po sve manjem broju ukazivanja na koncertima izumire. Otvarajući bend večeri Officer Down je očigledno i sam podosta down for life, ali za to nisu krivi oficiri. Činjenicu da ih je popratilo svega dvadesetak ljudi možemo pripisati tome da ovi Riječani i jedna Riječanka nisu osobito štovani niti među ostacima ostataka opće populacije skakavaca. Bend pati od muzičke sterilnosti i tekstualne banalnosti na sličan način kao i njihove stilske kolege iz Radio Aktiva i Justin's Johnsona, iako je osvanuo poneki svjetli trenutak u pjesmama koje su obojene balkanskim etno sentimentom. Nisu im ni spike među pjesmama naročito inspirativne, ali vjerojatno ni oni sami nisu osjetili nalete inspiracije za dodatno animiranje tako malenog broja ljudi s poprilično niskim stupnjem aktivne participacije. Nastup su zatvorili obradom od Manu Chao iz koje se pokazalo da pjevačica ima prikladnije glasovne mogućnosti za reggae nego za ska, a i koliko su im vlastite pjesme siromašne u raznolikosti pjevačkih dionica. Svaka čast Pozorniku Manje što su tehnički svi vrlo solidni muzičari, ali najpohvalniji moment u kojem je bend zablistao je bio onaj kada se članstvo stopilo s publikom u namjeri da skupa s nama naprave veselu plesnu atmosferu na idućem bendu. A to su naravno Samostalni Referenti. Njihova muzika je bogatija u raskoši zvukovlja, jer osim standardne rock postave i puhačke sekcije sadrži i violinu. SR su Beograđani koji postoje preko 20 godina, a imaju svega jedan album koji je 15 godina čekao na izdavača. Diskografi su ih odbijali smatrajući lirku preopasnom za vrijeme političkih previranja u Srbiji, a tvrde da su u svojoj zemlji trenutno jedini preostali ska bend. Zasigurno i ta dugotrajna diskografska suša spada pod razloge zašto im je, kako doznajem iz izvora bliskijih ska muzici od mene, koncertna publika ovdje zamalo oborila novi rekord u malobrojnosti. No unatoč brojci od svega 80 ljudi, ovaj koncert srećom, ali i zaslugom okupljenih spada u udžbenički primjer koncerta kojemu nije potrebna velika masa ljudi da bi tulum bio odličan. Narod je ulazio u pogo, veselo se okretao oko svoje osi, bacao se s bine, nosio na ramenima, penjao na stage radi plesanja i otimanja mikrofona, čučao na pod da bi na "jen, dva, tri, sad!" kolektivno skočio, pravio umjetne sise umetanjem praznih čaša ispod majice i izvodio tomu slične ludorije, a sve to u komfornoj atmosferi polupraznog prostora s dovoljno zraka i mogućnošću brzog odlaska na wc, čik pauzu na dvorištu ili po pivu na šank. Nitko (osim eventualno organizatora radi ekonomske isplativnosti priredbe) nije krivio sudbu kletu što je ljudi došlo premalo. A realno gledajući, to se uzima kao zamjerka gotovo isključivo kada na koncertu fali dobre zabave što ovdje dakako nije bio slučaj. Socijalna kohezija publike i benda je bila izvrsna. Među narodom je vladalo toliko prisnosti i uvažavanja da se osjećalo kao da je svako svakome prijatelj. Kao da je drugačiji i bolji svijet kojega Referenti zazivaju kroz pjesme obračunavajući se s problemima postojećeg već ovdje i sada. Odgovorno tvrdim da svi prosvjedi protiv socijalne nepravde u Hrvatskoj unazad pet godina nisu uspjeli stvoriti veselije i tolerantnije društvo niti na pet minuta (osim možda sprječavanja rušenja skejterskog "bazena" u SC-u 2013.), već su samo na opće ogorčenje prljavo rublje izvukli iz blata na površinu. A Samostalni Referenti su na sat i pol vremena izvukli iz ljudi na vidjelo sve one osobine koje bi u pravednijem svijetu bile cijenjene i njegovane svaki dan 24h dnevno. Jedino s tog aspekta možemo žaliti što koncert nije posjetilo više ljudi, jer svijet bi zasigurno bio kvalitetnije i čovjekoljubljivije mjesto kada bi se među narodom više njegovala kultura euforičnih zabava poput ove. Sve u svemu, teško da smo mogli poželjeti bolje uvjete za provesti petak navečer od onih koje smo si samostalno stvorili u KSET-u tijekom Referenata. Izvještaj bismo mogli zaključiti pokušajem parafraziranja Milića Vukašinovića: "Poštovani ska ska, nisi više tako moderan i mlad, ali i dalje ima skakavaca koji te imaju rad".

ognjen bašić // 18/06/2017

> vidi sve fotke // see all photos