S braćom Carney prviput sam se sreo kada su 2008. "sherali" vinilni EP s ARBOURETUMOM, bendom s iste izdavačke kuće. Ovi drugi su mi u tom trenutku bili mnogo zanimljiviji, pa sam Pontiak ostavio sa strane, sve do nedavno, kada su "močvarci" najavili da će zasvirati u njihovom klubu. Priznajem, više me ponijela zamisao da bi Arbouretum mogli krenuti s njima na tour, ali to se nije dogodilo.

Bend su osnovali braća Jennings, Van i Lain Carney i to 2004. Do potpisivanja izdavačkog ugovora s Thrill Jockeyem objavili su i dva albuma i jedan EP, od kojih su album "Sun on sun" kasnije reizdali na Thrill Jockeyu. Nakon toga, uslijedila su četiri albuma, da bi nedavno objavili i ovaj, svoj sedmi studijski album.



Moglo bi se reći da se tijekom svih tih godina baš ništa nije promijenilo u njihovoj glazbi. I dalje sviraju čvrsti rock, s dozama bluesa i psihodelije, pa se tako na početku ovog albuma u pjesmama Innocence i Lack Lustre Rush vraćamo u 1969. I slušamo ode The Stoogesima, da bi nas s Ghosts i It's the Greatest prebacili u malo psihodeličnije stanje. U prvoj uz psihodelične gitare, a u drugoj uz iste takve klavijature.

S Noble Heads i Wildfires ubacuju u nižu brzinu, vade akustične gitare i uz vatricu i komade pjevaju nježne i romantične balade. Ostatak albuma je pretežno u istom tom tonalitetu. Red gitara, red akustike, žličica psihodelije, a možda ono čega nije dosad bilo, barem ne u tolikoj mjeri su balade. Ne znam da li im se štogod dogodilo u ljubavnom životu, no oduvijek sam se palio na hard rock 80's balade, tak da mi ni ovdje ne smetaju. Čak štoviše, uši se malo odmore od gitara dok album sam po sebi nije toliko zamoran, koliko bi bio da prže "cijelih" trideset minuta, koliko traje ovih 11 pjesama ukupno.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 18/10/2014