Da Francuzi imaju poseban šmek u metalu ne treba posebno naglašavati. Kad je u pitanju uslovno rečeno komercijalniji šlih, ovaj peterac iz Pariza je već na svome debiju ostvario sjajan spoj mainstreama i alternative kombinacijom groove metala, darka, powera, finih melodija i catchy vokala. Bend čine Sam (vokal), Fa' (gitara), Dave (gitara, prateći vokal), Romu (bas) i Jay (bubnjevi), a imaju i vrlo jake sponzore - DSC gitare, Velvet Cymbals i Conquistador Wear. Već sa nekolicinom svojih prvih nastupa tokom 2012. i 2013. po Francuskoj pokupili su odličan feedback svirajući sa američkim Eyes Set To Kill i Kreator, talijanskim Moonspell i KlogR, britanskim Napalm Death, te francuskim Vulcain, Dagoba, Mass Hysteria i Banane Metalik. Za ovako mlad bend po stažu uskoro su usljedile i radio promocije: vrtjelo ih je 14 web radio stanica, te između ostalih i renomirani francuski OUI FM.
Ovaj debi album službeno je objavljen 26.III 2014. (mi smo ga dobili gotovo 2 mjeseca ranije), a oni sami svoju glazbu opisuju kao dark alternative metal. Prvo što ovdje iskoči je autoritativan i sugestivan mladenački clean vokal koji vrlo rijetko growla i vrišti, tek samo u zanosu i kulminaciji nekih pjesama, a mješavina je tehnike Eddie Weddera koji nije prošao mutaciju, Layne Staleya i nekih malčice opakijih vokalista kojima je uzor Maynard James Keenan. Dionice su mu redovito melodične, u akordu, te umije baratati s dvije oktave što je pohvalno za rock pjevača. Druga stvar su izrazito moćne pjesme preplavljene mračnim atmosferama, nabijenim gitarama, različitim oscilacijama i svim potrebnim medikamentima s ukusno uređenim, nimalo žestokim ili brutalnim tempovima. Taman po mjeri da legnu i ljubiteljima alternative i groove metala, a i senzibilnijeg, tj. kontroliranijeg mainstream stila. Uočava se da su strahovito pazili na tu liniju u kojoj nisu zaglibili u ništa previše. Mada je ovdje sve precizno odmjereno (studijski dio posla su radili Steeves Hostin/ Beyond The Dust, a mastering Shawn Zuzek/ Daughters Of Mara) i slušatelja baca u nedoumicu šta je ovdje alternativno, a što komercijalno, veliki naglasak je stavljen na samu liriku i ugođaj koji varira od vrlo teških i mučnih životnih preokupacija, religijskih kompromisa, unutarnjih paranoja, emotivnih izgaranja, apokaliptičnih slika, različitih metafora, pa čak i pružanja oprosta vlastitim neprijateljima (laganica "Dearest enemy"). Odnosno, iz svake pjesme se osjeća da imaju dušu i empatiju za mnoštvo trzavica u životu na vrlo senzibilan i mračan način.

Od jakih pjesama izdvajaju se riffoidne "Deadset" (metafora o herionskim ovisnicima 'mi smo vojska živih mrtvaca'), "Deux ex machina", "Memento", groove elementima nabijene "Pyromaniac" i "Dopamine", te dvije osobite balade - ezoteričnim i duhovnim preokupacijama obložena "Split second" o tome kako zbog trivijalnosti propuštamo esenciju života i neoptimistična "Irukandji". U ovoj neupitno čistoj produkciji bez ikakvih prljavština, odnosno sve je učinjeno na vrhunskom nivou ipak se osjeća jedna vitalna činjenica. Koliko god svaka pjesma bila dorađena i dotjerana, praktički za hit-singl žanra, vrlo rijetko dozvoljava neke egzibicije i posebnosti. Stiče se dojam da je bend odmah u startu išao na 'best of' u kome ne smije biti niti jedne slabe pjesme, tako da nakon pete-šeste sve pomalo počinje zamarati jer je svaka od njih urađena gotovo po istoj shemi s nekim inverzijama. U svakoj od njih, bez obzira bila ona nabijena groovačinom, umjerenim tempovima ili baladičnim ugođajem ima obavezni dio sa spuštanjem i dizanjem tenzija, atmosferičnijim dionicama, žesticama, dinamičkim obratima i neosporivo jakim finišima.

Gitaristima u nekim trenucima manjka mašte, ponavljaju mnogo shema, pa čak i u završnoj laganici "10/56" koja se do četvrte minute čini da će biti potpuno u gothic-ambiental slow-down tempu koji se onda preokrene u žešći dio. Pjesma je tematski vrlo jaka, puna suicidalnih misli, prezira prema samome sebi, potrazi spasenja u Bogu, kompromisima i na koncu se ne zna da li okončava samoubojstvom ili samo indicijama. Daleko od toga da The Milton Incident nemaju 'žicu' i strast za napraviti dobru pjesmu. Sve su ovdje jako dobre, no dojam je da se redovito vrte u krugu što cijelom albumu unatoč nekim kompleksnijim zahvatima daje linearnu osnovu. Gibaju se zacrtanom formulom po kojoj raditi kompozicije bez ikakvih izleta izvan stilizacije.

Rečemo ovako: fino je za poslušati "Innocence Lost", osobito ako neku pjesmu čujete na radiju ili uhvatite na youtube neki video, međutim ta suhoparnost gradacija i mahom predvidljivih struktura razbija nakon par pjesama uzbudljivost sadržaja. Vokal Sama je odličan i on drži ovaj cijeli materijal od 50 minuta na okupu pljeneći pozornost emocijama i duhovnim stavovima bez ijedne vulgarizacije. Ali uz oportunizam, čitav ovaj materijal nema niti jedne drskosti i pakosti. Fino je ušminkan, vjerojatno i reduciran, tako da je ovdje alternativa samo onaj striktni pojam koji se nekad vezivao uz daleko drugačije bendove poput Bush, Creed, Staind i sličnih sve dok nisu postali popularni.

The Milton Incident za sada imaju taj alternativni ugođaj dobrih pjesama, ali mišljenja sam da će se drastično izmjeniti kada ih prihvati publika sklona trivijalnijim i senzibilnijim (čitaj mekšim) metal pjesmama s osobitim naglaskom na primamljivi hit potencijal kojeg imaju.

Naslovi: 1.Innocence lost, 2.Deadset, 3.Torn down, 4.Deux ex machina, 5.Dearest enemy, 6.Split second, 7.Dopamine, 8.Irukandji, 9.Pyromaniac, 10.Conspiracy of silence, 11.Memento, 12.10/56

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/03/2014