Neprestano aktivan Škot Midge Ure je samo u 21. stoljeću realizirao čak 13 live albuma. Neki od njih su stari snimci koncerata s Ultravox iz najpopularnije faze ranih 80-ih, neki su pak iz njegove kasnije solo karijere, a većina su autohtoni zapisi njegovih solo koncerata iz 21. stoljeća održanih na raznim festivalima i turnejama po USA i Velikoj Britaniji. 2009. je ponovno okupio Ultravox nakon 13 godina pauze i s njima prvo objavio koncertni "Return To Eden: Live At The Roundhouse" (2010), a onda i odličan povratnički studijski "Brilliant" (2012). Još ranije je osvojio Grammy i Brit Award, a 2005. povodom 8. izdanja Live Aida i titulu britanskog oficira, te je nagrađen medaljom časti britanskog kraljevstva. Osnovao je dopisni sektor za doktorat umjetnosti u sklopu sveučilišta u škotskom Dundeeu i Edinburghu, te kako je studirao s pauzama, doktorirao je glazbu i primio brojne nagrade za svoj humanitarni rad postavši ambasador organizacije Save The Children baveći se tokom 2010. problemima u Etiopiji i Sierra Leone. Posljednji pravi solistički studijski rad "Move Me" objavio je daleke 2001. prošavši posve nezapaženo. Inače singlovi koji su mu nekad znali veoma dobro kotirati na listama (imao je 1985. no.1 UK hit "If I was", UK no.9 "No regrets", 1982 i "Cold, cold heart" UK no.17, 1991) ovaj puta su prošli razočaravajuće. "You move me" i "Beneath a Spielberg sky" nisu se niti vrtjeli po radio programima. Ne zaboravimo, zajedno s Bob Geldofom je napisao "Do they know it's Christmas?", singl koji je s nevjerojatnih gotovo 4 milijuna prodanih primjeraka samo u Britaniji drugi najtiražniji singl na Otoku. Sam je za tu pjesmu izjavio da je glazbeno jedna od najgorih koje je napisao, nabrzaka u kuhinji na dječji synth sa 7 tipki, a da su samo zahvaljujući brojnim gostima na vokalu sve te prozirne slabosti pjesme potpuno potisnute u drugi plan.

Kako god, na ovome sedmom studijskom albumu, zatvorio se u svoj privatni studio u Bathu i mjesecima radio na njemu gotovo sve sam produciravši i sviravši. Ostvario je ako ne baš impozantnu kolekciju novih kompozicija kakve su bile na odličnom "Brilliant" Ultravox, onda za nijansu-dvije slabije jer rad s bendom je ipak nešto drugo. Stvorio je ponovno klasičan pop album pun sofisticiranih pjesama kojima vješto sakriva svoj privatan život. Tek je u autobiografskoj knjizi "If I Was" spomenuo da je liječeni alkoholičar i da je još od vremena svojih prvih bendova Stumble s konca 60-ih, Salvation s početka 70-ih, te kasnije proslavljenih Silk s kojima je 1976. ostvario UK no.1 hit "Forever and ever" imao strahovitih problema s alkoholom. Kasnije slavni Ultravox su vješto sakrivali ovu njegovu slabu točku; bilo bi neumjesno da čovjek koji je autor ogromnog new-romantics hita "Vienna" (1980, UK, no.2) i organizator Live Aida koji je spasio milijune života ispliva na površinu kao teška pijandura, ali su se na koncu zbog toga i razišli. Podsjetite se samo Ultravox hita "Dancing with tears in my eyes" (1984, UK no.3) sa stihom 'we drank' (pijani smo)...

Midge, koji je ovaj nadimak dobio kad je svirao u Salvation od 1972. do 1974. je fonetski obrnuti naziv njegovog skraćenog originalnog imena James, odnosno Jim pošto je u bendu bio još jedan Jim McGinlay na bas gitari, potrudio se napraviti raznoliku pjesmaricu koja stilski proteže nekoliko njegovih uspješnih razdoblja. Dakako, u prvom planu je synth-pop, zatim malo progressive rocka, ambijenata i atmosferičnog popa.



Uvodna laganija elegija "I survived" s prelamanjem klavirske melodije i prozračnih synth linija s vrlo nježnim vokalom i pomalo presladunjavim tekstom na prvu loptu zvuči patetično, no iza nje stoji duboka intimna priča kako je uspio preživjeti svoje privatne paklove i ostati pribran. Odmah potom slijedi najzanimljivija "Are we connected" s elementima mračnog albuma Ultravox "Rage In Eden" (1981, UK no.4, USA no.144) u kojoj prožima sofisticirane gitarske distorzije i raskošnu instrumentalizaciju, a lirika opet sofisticirano priča o njegovim maliganskim 'blackoutima' navodeći slušatelja u sasvim drugačijem smjeru - da pomisli kako je pjesma o uspostavljanju neke veze, emotivne ili možda internetske. Jako zanimljivo urađeno, Bowievski! Baladična "Let it rise" spominje 'između redaka' jednu od odluka da se digne ('signal iz tvoje duše') i pokuša okončati svoju privatnu agoniju, zatim psihodelični dark-ambient/ chilli-out/ synth-pop "Dark dark night" u suradnji s Mobyijem na synthu i elektronskim efektima višesmisleno aludira na brojne intimne događaje pune suza i razočarenja njegovih bližnjih (ima suprugu i čak 4 kćerke iz dva braka), dok u završnoj naslovnoj laganici "Fragile" kroz kompleksniji prog/sympho-rock aranžman pun gitarskih solaža i intervencija ispovijeda priču svojeg života kako je upropastio svoj prvi brak s glumicom i književnicom Annabel Giles i gotovo cijeli svoj život. Naravno, on nikad nije direktan u lirici i ide zaobilaznim putem poput Bryan Ferryija ili Bowiea insinuirajući na nešto sasvim drugo sa željom da se ono što ga ustvari inspirira ne otkrije samo tako lako.



Prvi singl "Become" je najplesnija stvar podsjećajući na Pet Shop Boys i Depeche Mode kojima je ustvari duhovni otac i u njoj nema mnogo privatiziranja. Ide u uho kao potencijalni radio adut na daleke staze. Lagana "Star crossed" dođe nešto kao čista popuna prostora, a "For all you know" kao budući romantični hit s radiofoničnom melodijom punom izljevima emotivnih strasti. U njoj najvjerojatnije zahvaljuje svojoj današnjoj suprugi Sheridan Forbes što ga nije ostavila i što je bila uz njega u vrijeme najvećih životnih opstrukcija (iz tog braka ima 3 kćeri). Dva instrumentala "Wire and wood" s progressive-rock performansom (sintetičke orkestracije gudača i duhača) obogaćenim ambijentima, akustičnim gitarskim staccatima, 'nijemim vokalima', čak i vrištajuće potisnutim posve u pozadinu i atmosferična "Bridges" u trip-hop tempu s nekoliko režavih gitarskih distorzija su opet neke svoje priče za sebe. Možda se sakrivao od javnosti cugajući po šumi i negdje ispod mosta? Tko to zna...

Elem, "Fragile" je jedna vrlo intimna Midgeova priča s kojom se kao veliki i nekad iznimno popularan autor želio riješiti svojih teških, duboko skrivenih i nepoznatih turobnih eminencija prošlosti na vrlo prijatan pop način. Ne otkriva mnogo i nije mu to namjera. I dalje je relativno komercijalno orijentiran, još uvijek nije za otpad, voli patetizirati i melankolično lamentirati kao i uvijek isprepličući 'filmske' scene iz svoje stvarnosti. Veliki dio privatnog dnevnika ovdje je isporučio na svoj artistički način; ako ne znate da je imao ovoliko strašnih problema, onda će vam album zvučati upravo onako kao što je on to i želio poput finog synth-popa majstora koji je upravo cijeli žanr osmislio i dao mu pravi pečat koncem 70-ih. A kad vas uvuče u svoj osnovni problem, onda je priča daleko drugačija, skoro pa floydovska koji su cijelu karijeru neprestano sofisticirali storijama o Sydu Barrettu.

Ima teza kako je egocentrizam u umjetnosti, tj. pisanje pjesama ili književnih djela o sebi samome najniži i najprimitivniji oblik arta, da umjetnik ne vidi ništa više osim sebe samoga jer nema sposobnost percipirati konkretnije i složenije oblike koji se tiču cjelokupne zajednice. Međutim, kod Midgea ovdje ništa nije striktno precizirano da je ovo storija o njegovom životu. Jest, ali ona se ne vidi i ne čuje sve dok se uđe duboko u suštinu jer ama baš nitko nije nikad obraćao pažnju na onaj spomenuti stih iz "Dancing with tears in my eyes", već na vlastiti dojam pjesme i emotivna razočarenja na plesnom podiju. Po tome je Midge specifičan i poseban jer umije odvesti slušatelja u sferu koju on želi, a da pri tome ostane iskren. Ovdje je izuzetno nadahnut, nimalo banalan i sladunjav kako bi se to činilo prilikom prvog preslušavnja, te "Fragile" nikako nije album za odbaciti. Štoviše, sjajan je. Pravi umjetnički pop za razbijanje glave.

Naslovi: 1.I survived, 2.Are we connected, 3.Let it rise, 4.Become, 5.Star crossed, 6.Wire and wood (instrumental), 7.Dark dark night (with Moby), 8.For all you know, 9.Bridges (instrumental), 10.Fragile

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/08/2014