Imelda May, irska pjevačica, na sceni je više od deset godina i iza sebe ima četiri albuma, po nekima je čak zaslužna za revitalizaciju britanske rockabilly scene. Osim što ima sjajan glas, Imelda svira i nekoliko instrumenata. Na ovom albumu uz vokalne dionice svira i bodhran, mali bubanj specifičan za irsko područje. Uz to, bavi se i produkcijom, pa je zajedno s kolegom iz prateće grupe, Mikeom Crosseyem, odradila produkciju ovog, njenog posljednjeg uratka. Nije da mi je album na prvu sjeo, ali opet teško bi bilo reći da nije dobar. Tribal uz rockabilly bazu koketira s različitim glazbenim stilovima, ali u globalu ne bježi od standardnih pop i rock obrazaca. Možda bih to koketiranje s glazbenim stilovima i šaranje mogao razumjeti od nekog kome je ovo debut album. Glazbenici koja iza sebe ima već nekoliko albuma to je ipak veliki minus u mojim očima. Koliko god nas u svojim pjesmama pokušava uvjeriti da sve što radi, radi sa stilom, ipak joj najbolje leži kad pjeva čisti rockabilly. Čuje se kroz album da je to glazba na kojoj je odrasla i ona koju živi do kostiju.

To je čujno i u prvim taktovima ovog albuma, u naslovnoj pjesmi "Tribal", iako me Imeldino pjevanje u toj pjesmi svojom snagom asociralo na pjevačicu Wendy James iz Transvision Vamp. "Wild Woman" s kojom se nastavlja album ima upečatljivo odrađenu gitarističku pozadinu, uključujući i gitarističku solo dionicu. Na toj pjesmi malo mi je "sfušan" Imeldin glas, kao da joj fali energije kojom se želi predstaviti kao divlja žena. Ali pjesma ima ono nešto što vas uspije natjerati da melodija ostane u glavi i dulje vrijeme. Od nedostatatka, na ovoj pjesmu uočavam prve mane produkcije, odnosno višak iste. Kao da su Imelda i Mike namjerno preproducirali album i napunili ga pjesmama kojima se trude svima dodvoriti.



Nekoliko pjesama nema taj rockabilly štih. "It's Good To Be Alive" više naginje rock sceni američkog juga s kraja šezdesetih, gdje sve zvuči kao korektno odrađen posao, ali bez neke velike energije. "Gipsy Woman" za koju sam očekivao da će otići u Gogol Bordello ritam, nakon obećavajućeg psihodeličnog uvoda, vodi nas ritmovima čiste pop pjesme, koja nema ni približnu moć Imeldinih bržih pjesama. Tu kao da sam čuo Sam Brown i njezin hit "Stop", a zvukovima pedesetih i furkom na Budyja Hollyja vozi country balada "Little Pixie". Jedna od onih koju nikako nisam uspio dokučiti je pjesma "Round the Band". Gitara koja se trudi imati čvršći rockerski zvuk, prečesto bježi u "redneck" melos. Kod nas bi pandam tome bili Crvena jabuka, Bolero i slične grupe za šire narodne mase. Ali u ovom slučaju to zvuči još puno gore. Otprilike kao da Plavi Orkestar obradi veliki hit Pretendersa "Middle of the Road".

Ostale pjesme, koje se puno više oslanjaju na rockabilly, su puno moćnije, imaju težinu i odgovaraju u pravoj mjeri ovoj pjevačici. Recimo, "Hellfire Club" je ona pjesma koja je najviše gurnula bezobraznost njenog vokala u prvi plan. "Five Good Man", kroz ritam sekciju vraća atmosferu i duh Stray Catsa, a tu pomalo imaju i zvuk novijih grupa s rockabilly prizvukom poput danskih HorrorPops. Tribal zatvara "Right Amount of Wrong", u kojoj snaga njenog glasa apsolutno dolazi do izražaja. Još da je kroz cijeli album pogodila taj omjer između pravog i krivog.

Ako materiju albuma gledamo kao pop ploču po iscrtanim klišeima i dogmama, bez problema možemo prihvatiti sve zacrtano. Tribal ipak zaslužuje više. Najveću manu, uz neke pjesme koje nisu trebale naći svoje mjesto na ovom albumu, čini produkcija. Da je kompletna svirka malo opuštenija, a gitare sirovije, sve bi kliknulo na prvu. Za to je potreban producent, koji bi zvuk grupe gurnuo i grunuo u pravom smjeru. Naježim se pri samoj pomisli što bi tek genijalac kao Steve Albini napravio s ovim materijalom.

Naslovi: 1. Tribal, 2. Wild Woman, 3. It's Good To Be Alive, 4. Gypsy In Me, 5. Little Pixie, 6. Hellfire Club, 7. Five Good Men, 8. Ghost Of Love, 9. Wicked Way, 10. Round The Bend, 11. I Wanna Dance, 12. Right Amount Of Wrong

ocjena albuma [1-10]: 6

jura // 24/07/2014