Fali li vam nešto novo, dobro, onako pravo odriješito od posustalih liverpulskih magova Echo And The Bunnymen? Ma koliko god se oni u zadnjih 30 godina vraćali na 'ono nešto', svaki puta je rezultat bila tužna nostalgija za prva 4, ajde i 5 albuma, tamo maksimalno do 1987. godine. Ian McCullohove solo albume nije niti vrijedno spominjati jer su došli nakon te prve i najznačajnije faze kada bend više nije znao vratiti stari plamen ekstenzivno eksplozivnih, tmurnih, šarenih i raznolikih pjesama nadahnutih pseudo-erotikom, čudnih makabričnih poanti i paranoičnim raspoloženjem post-punka. Zato sada ovdje imamo ono što svima treba: niški trojac koji svira raspoloženu, veselu, plesnu, psihodeličnu surf-rokačinu na garažni način otpjevanu baš upravo poput McCulloha, a i bome odsviranu kao tamo negdje s prvih im albuma da su kojim slučajem zabrazdili u gitarske surf melodije, ali nisu. Tek tu i tamo, no tko je šljivio surf u vrijeme post-punka? Povremeno The Fall i The B-52's. Ovdje su sve pjesme nabijene punoćom života, razdragane nevinosti, eksperimentima, slododnim dizajnom nesputanim od izdavača i diktatora 'e, buraz s Moravu, ovo može, ovo ne može', elem, nema redukcije, cenzure i uobičajenih spački koje se nalažu tim prokletim propisima show-biza s podosta odlične prljave i guste produkcije što je uočljivo odmah na samom početku s inače drugim singlom "Castles of Alhambra" koji dovodi žar plesnog r'n'r-a kasnih 50-ih i ranih 60-ih kada se gitarska distorzija tek stidljivo pomaljala u obzore popularne mjuze. Melodija leprša senzibilnošću zahvaljujući vokalu i gitaristi Vuku Jovanoviću koji drži osnovicu čitave atmosfere, a onda iskače prvi singl "Run" u daleko čišćem staccato dekoru umjerenog tempa s eksplozivnim momentima na račun bubnjeva Žarka Mihajlovića između kojih je čak ubačena i dionica sampliranog cvrkuta, te psihodelični detalji razmrdanog tempa koji čak i mogu podsjetiti na Azru iz razdoblja davnih remek-djela "Sunčana strana ulice" i "Filigranski pločnici", a uzmimo iz friškijeg razdoblja na nikad ostvareni 'tour de force' Daniel Biffela i njegov bend Pun Kufer.





Mnogo mračnija "The skies of London" dođe baš kao prva dva Echo And The Bunnymen veličanstva u žustrom post-punk naboju s pop elementima Iggy Popa, taman ono što je kod Bunnymena manjkalo na narednim albumima. Nastavak "Castles of Alhambra" je prljava surf disertacija "Evil dream" pojačana punkerskom prgavošću rockabillyja, eh, ovo bi pimplek Tarantino mogao iskoristiti u nekom svom novom prenemaganju kao i veseli r'n'r "Find me older" sa zaraznom melodijom i bubblegum-pop fučkanjem u završnici. E, a onda prava psihodelična poslastica, neurotična instrumentalka "Speaking in tongues" nakrcana uvrnutim gitarskim šaržama kakve je recimo znao koristiti čuveni John Leckie kada nije znao što bi s benavim debijem The Stone Roses i onim figurama Radiohead, a zna se, sve ih je doveo do klimaksa svjetske slave baš na račun tih eksperimentalnih poteza. Zato niti ne treba čuditi što je jedna od najkraćih tema "Chains" provučena kroz dub drajverskog tempa a'la Jah Wobble, te je zanimljivo, ovdje korišten i synth, te prepoznatljiva bas linija starog majstora u izvedbi Aleksandra Ljubića koji je od ovog trojca nekako bačen u marginu poput David John Haskinsa, basiste Bauhaus. Kroz čitav album se stiče dojam da je on tu samo radi pratnje, a valjda će na narednom radu imati značajniju ulogu... Nova psihodelija "Black summer" brazdi baš u tom smjeru Bauhaus & The Bunnymen, idealno namještenoj za gothic-rock/ post punk nadomak Siouxsie And The Banshees & Joy Division kao napenalena za singl s pratećim repeticijama syntha u plesnom akcentu, hm, ritam mašine (?), ne bih znao točno bezecirati, ali je potentan darkerski Halloween hit.



Naravno, ovdje nije kraj s Bunnymenima, lijepa balada umjerenog tempa "Golden blue" protežira klavirske i prozračne synth dionice, mnogo toga što su McCulloh i ekipa imali na legendarnim ostvarenjima, a valja naglasiti i kratkoću kompresirane pjesme od svega 3 i pol minute koja po svojim atributima ima odlike kompleksnog progressive-rock aranžmana, eh, da je takav dao McCulloh na svojim solo koještarijama, vratio bi nadu da nije ostavio kompozitorski zanos u horsu i opijatima. Do kraja, tu je snažna i kratka ljubavna rokačina "Ayrin" od samo 2 minute, te za par sekundi dulja poluakustična balada "Solitary suites" koja se komotno može staviti uz rame "Killing moon" i darkerskih fikcija potištenih momaka što s dozom prezira gotive Inxs, Boweia i R.E.M. tražeći se u svijetu The Cure i The National, ali, naravno, to su neumjesna naklapanja. Svatko voli i ima senzibilitet ovih izvođača, bili oni indie-rock ili nešto drugo, ali jasno, nije 'oi!' punkerijada ili neuredna hipsterska šminkerijada.

Ovaj album je prijatno i veliko domaće (regionalno) iznenađenje sa svojom lo-fi strukturom iskrenih i veselih pjesama, tek na trenutke mračnijim, no raspoloženje ne oscilira mnogo. Jeste, zvuk i stil su retro doze eklektičnosti u kojima se 'leševi groma' snalaze vješto, gromko i autentično, nadasve privlačno ne kibicirajući zasjede iz prikrajka čekajući žrtve. Upecati će te se na ovaj album ako ste fan spomenutih veličina. Garantiram.

Naslovi: 1.Castles of Alhambra, 2.Run, 3.The skies of London, 4.Evil dreams, 5.Find me older, 6.Speaking in tongues, 7.Chains, 8.Black summer, 9.Golden blue, 10.Ayrin, 11.Solitary suites

Ocjena (1-10): 8,9

horvi // 13/11/2023