Irska pjevačica Imelda May postala je poznata po suradnjama sa mnogim izvođačima kojima je bio potreban pouzdan i kvalitetan ženski vokal. Tako je u studiju pomogla Lou Reed-u, Jeff-u Beck-u, Jools-u Holland-u, Smokey-u Robinson-u, Tom-u Jones-u, Paul-u Brady-ju, Damien-u Dempsey-u, Meat Loaf-u, The Levellers-ima, Thomas-u Dutronc-u, The Chieftains-ima, Mary Black, The Dubliners-ima, Sharon Shannon, Thomas-u Dutronc-u i dr. Samostalnu karijeru je počela početkom stoljeća nakon čega je objavila četiri albuma i smatra se jednom od zaslužnijih za repopularizaciju rockabilly-ja. Sve dosadašnje albume snimila je uz pomoć kreativnog partnera i supruga Darrel-a Higham-a. Obzirom da je ovom albumu prethodio razvod, logičan slijed događaja je bio promjena zvučne slike i benda. Umjesto dosadašnjeg živahnog rockabilly-ja, Imelda se odlučila na klasični soft-rock i uglavnom akustične instrumente. Kao glavnog suradnika odabrala je T Bone Burnett-a i njegov mali studijski bend koji se sastoajo od Burnett-a i Marc-a Ribot-a na gitarama, Dennis-a Crouch-a na basu, Jay-a Bellerose-a na bubnjevima i Patrick-a Warren-a na klavijaturama uz kreativno vodstvo Edge iz U2. Obzirom na okolnosti u kojima je nastao, albumu začuđujuće nedostaje gorčine i zamjeranja već se prvenstveno bavi pozitivnim porukama, negubljenju nade i vjerovanja u drugu priliku. Čak i kad secira stvarne događaje, uvijek ostavlja prostor i mogućnost da stvari nisu onakve kakve se možda čine iz njene perspektive. Većina pjesama na ovaj ili onaj način govore o nedostatku pouzdanja, žaljenjem za propuštenim, pitanjem gdje je se sve pošlo po krivu i ostalim pitanjima nikad odgovorenim pitanjima. Zadržala je onaj prgavi stav barske pjevačice, samo ne kao mlada žena željna zabave i svega onog što život nudi već kao malo iskusnija žena koja je također željna zabave i svega onoga što život nudi samo je malo opreznija i suzdržanija. Tako se album kreće negdje između Pretendersa, bluesa, soula i bar-rocka. Počinje sa prvim singlom, laganom Call Me kojom postavlja pozornicu. Slijede dvije blues razbijačine Black Tears (gdje je solo odsvirao Jeff Beck) i Should've Been You gdje je pokazala kako može parirati bilo kojoj pjevačici. Slijedi lagani lounge Sixth Sense i Levitation gdje u najboljoj maniri kabaretske pjevačice pripovjeda kako ju je život naučio predosjetiti određene stvari. Sljedeća Human je klasični Pretenders, How Bad a Good Girl Can Be twangy gitara izdiže iznad prosjeka, Bad Habit je blues-soul o opasnostima modernog konzumerizma, zatim prekrasni soul When It's my Time (sa Jools Hollandom na klaviru), Leave me Lonely je melodična verzija garažnog rocka Detroit Cobras, na kraju redovitog djela albuma nalazi se akustična balada na tragu Van Morrisona. U deluxe izdanju nalaze se još četiri pjesme, sporogoreće rokačine The Longing i Game Changer, Flesh and Blood koja najviše duguje rockabilly-ju sa proišlih albuma i Pretenderovska Love and Fear. Obzirom da su dodatne pjesme nešto bržeg i življeg karaktera, ne bi se baš uklpale u temu albuma pa je opravdano da su izostavljene. Prateći bend je odličan, pogotovo Burnett i Ribot koji na gitarama pletu neke od najboljih mreža u zadnje vrijeme.

Iako je trebao biti klasičan album o razvodu pun negativnosti koje slijede iz toga, album je ispao sve samo ne to, emotivno putovanje kroz svoje mane i propuste, učenje iz istih i skupljanje snage i mudrosti za nastaviti dalje.

ocjena albuma [1-10]: 9

tomislav // 09/07/2017