Nakon što nas je oduševio s prvim albumom, s drugim je oduševio i mnoge druge, s trećim je Kip Berman, alfa i omega benda, izgubio neke "dijelove" originalne postave, što se uvelike osjeti na albumu. Naime, ili zbog toga ili zbog bojazni da postanu preveliki, zvuk, koji se trebao proširiti na stadione za što je "Belong" dao naznaku, nekako se povukao u sebe i postao hermetičan i samozatajan.

To se posebno čuje pri otvaranju albuma. Art Smock je jedna od najzatvorenijih pjesama koje je dosad isporučio Kip. Coral and Gold i The Asp in My Chest na istom su tragu. Beautiful You predivna je u svojih šest minuta trajanja, no spremna je za kompilacije koje se snimaju nakon teškog prekida veze, a ne za koncerte ili žive izvedbe.



Kako bi svijet učinio vedrijim, Kip je na ovom albumu "zaposlio" pjevačicu grupe A Sunny Day in Glasgow, Jen Goma, koja je preuzela back vokale na većini pjesama (odlična na Simple and Sure) i lead vokale na Kelly i Life after Life. Jen ima anđeoski glas, vokalno je između Kirsty Mac Coll i Harriet Wheeler iz grupe The Sundays i savršeno je "sjela" u Bermanove pop melodije. No, umjesto da podsjeti na Sundayse, mene je njen vokal u suradnji s Bermanovim podsjetio na najbolje lepršave ljetne pop melodije koje smo nekad mogli čuti od Prefab Sprout ili Go Betweens.

Tek pred kraj u Until the Sun Explodes, gdje su u potpunosti zazvučali kao shoegazeri, podsjetili su me zbog čega su me na prvom albumu toliko zainteresirali.

I to je ono što spašava ovaj album iz prosječnosti. Jer, da nema toga, ovo bi bio još jedan pop album koji ima tendenciju postati nešto više od albuma za jedno slušanje, a fali mu ono nešto. Ovako, Painsima možemo dati još jednu šansu.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 16/08/2014

PS: Slušati: Kelly, Beautiful You, Until the Sun Explodes