Kako vrijeme brzo leti... Čini mi se da nisu prošle niti dvije godine od njihovog zadnjeg albuma "Thing" na kome su se odšetali u synth-pop i promotivno slikali u kukuruzu, a kad tamo - prošle su čak 4 godine! Tako veliku diskografsku pauzu još nisu imali, a jedan od razloga je i obilježavanje 20 godina komercijalno neuspješne karijere koju zaokružuju ovim desetim studijskim albumom.

I kako to biva za obljetnicu, s ovim novim materijalima su prošarali kroz sve sfere u koje su se upuštali. Mijenjaju se na instrumentima i bez ikakvih obaveza su nafilali spoj elektronike, noisea, indie-rocka, post-rocka, eksperimenata, psihodelije, pa čak i thrash-punka (sumanuta "Backlash"), ali su ostali čvrsto dosljedni svojim underground principima da i s 3 osnovna instrumenta u bilo kojoj varijanti mogu ostvariti još uvijek zanimljive i privlačne kompozicije, uglavnom instrumentale. Naravno, one koje su pjevane kompresirane su uglavnom preko vokodera i ponovno donose obilje iščašenog humora s kojime se ne priklanjaju ama baš nikakvim kurentnim trendovima i načelima sveopće svjetske boli. Tako od uvodne, po meni ponajbolje "Anthropocene" s kojom veličanstveno pečate svoju dosadašnju karijeru na najprepoznatljiviji način (gitare, synth, snažan obredan plesni ritam), synth-popa "Reevaluations", kratkog funka "K street" ('what's your fucking problem?' od samo minutu i pol!) sve do minimalističke laganice "I'll never" koju bi valjda svaki indie bend pretvorio u sentimentalnu baladu, šaraju s prijatno uvrnutim bedastoćama od kojih nitko neće postati niti gluplji, ali niti pametniji. Imaju tu magičnu predispoziciju da na staložen način dočaraju hipsterstvo vremena u kome žive izvrgavajući ruglu kojekakve intelektualno postavljene manire indie moralnosti i životnih rock stavova.

Još je ranije bila vidljiva njihova impresija s kraut-rockom i Krafwerk čije se reference ovdje nailaze ama baš skoro u svakoj pjesmi po bojama synthova, tretmanima bas linija i melodijama otprilike onoliko koliko je to već gotovo 4 decenije uočljivo u infrastrukturi vrlo sličnog ovim Amerima, Gary Numana. Kao i uvijek, Nathan Means (bas, vokal, klavijature), Philip Manley (gitara, klavijature, vokal) i Sebastian Thomson (bubnjevi, sampler) su skloni vještim metamorfozama i sofisticiranoj komici koja u instrumentalnim komadima najbolje do izražaja dolazi u psihodeličnim "Night shift" i "Ice fortres" koje su komotno mogle stati tamo negdje sredinom 70-ih na albume Kraftwerk, Neu! i Harmonia. A za kraj su upriličili i malo akustične legato gitare u "Insufficiently breathless" poigravši se s ambijentalnim synth melodijama koje bi gotovo svakome komercijalnom kompozitoru poslužile za stvaranje patetične lirike pogodne za neki slatkasti ženski vokal i plasiranje adekvatnog pop-hita u najšire mainstream sfere.

Trans AM su redovito tu, ispod poklopca undergrounda iz kojeg dovitljivo virkaju i nikako da s obje noge zakorače hrabro na komercijalnu scenu. Odvaja ih jako malen korak; glazbeno su odavno veoma primamljivi i podzemlju i nadzemlju, plesni su i aranžmanski prilično jednostavni, no ta njihova uvrnuta shema zafrkancije da namjerno rade iskorak šegačenjem onoga što se u principu u ovakvim relativno lakim i neopterećenim stilizacijama očekuje odvaja mnogobrojni potencijalni auditorij od njihovog rada. I dalje ostaju svoji.

Naslovi: 1.Anthropocene, 2.Reevaluations, 3.Night shift, 4.K street, 5.Backlash, 6.Ice fortress, 7.Failure, 8.I'll never, 9.Megastorm, 10.Insufficiently breathless

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/06/2014