Kakvo je sad ovo vreme nastalo?

Neobično. Jel' se sjećate nekog domaćeg benda u kome su zajedno otac i sin, a da nisu Boris i Đorđe Novković ili Arsen i Matija Dedić? Ima i još jedan u kome su majka i kćerka, zaprešićka Altera koja uglavnom svira obrade Nirvane, a imaju i svojih autorskih pjesama. No, u svim takvim slučajevima (ima ih još), to su uvijek odmjerene i prilično stroge procijene roditelja koje vade esenciju nekog pozitivizma i moralnosti na vidjelo, dok ovaj dvojac kojeg čine strip crtač Vojo Kosanović - Zlikovac i njegov otac Boća, navodno nekadašnji pjevač, rade nešto sasvim suprotno.

Priča koja se nalazi na omotu ovog debi albuma ide iz one naoko normalne u prilično bizarnu: Zlikovac je još negdje koncem 90-ih počeo raditi muziku na kompjuteru nadahnutu technom, tranceom, hip-hopom, dubovima i elektronikom, nije baš niti znao opaliti neki akord na gitari, slušao ga je otac koji mu je otprilike rekao 'sine to ti je sranje jer ne znaš pjevati, svirati i pisati tekstove, to ti se radi ovako'. I onda je otac izazvan sinovom nespretnošću uzeo 'stvar u svoje ruke' i počeo repati, pjevati, mumljati i sricati tekstove, no kako nisu imali mikrofon, glas su snimali na walkman koji je više zavlačio kasete nego li ih pravilno reproducirao i onda ga naknadno digitalizirali na Pentium 1 koji je imao jako malu memoriju (o, mama mia kad je to bilo!). U tim svojim svakojakim preokupacijama kao što i sam album kaže, otac je najviše podučavao sina kako se drka i tu je uključivao kojekakve susrete s lokalnim likovima koji su imali iskustva s koječim. I najbliže homoseksualce, pijance, perverznjake, kojekakve sumnjive likove, natrpao mu je on jako dobro znanih epizodista, poznanika i šank kolega pa nek' se sinek nauči ponešto iz starih iskustava.

Sad jedna stvar: album je kompletno nastao taman nakon što je NATO bombardirao Srbiju 1999., bilo je to užasno vrijeme koje se nikome nije činilo bajnim. I ostao je album da čami pohranjen u kompjuteru, a ljudi su se ipak zafrkavali koliko su mogli ostati pri zdravom humoru ne skrećući s teme individualnih preokupacija u pomanjkanju ženskog međunožja. Dugo vremena je sam Vojo - Zlikovac smatrao da je ovo bezvezni rad, te je tek potaknut nekim komentarima odlučio da ga objavi mada su kroz proteklih skoro pa 7-8 godina poneki video spotovi plasirani probno na youtube, a i sam je bend-projekt Tehno Muda imao i nekoliko živih, stvarno komedijaških nastupa poput onog u Munchenu sredinom 2011. kada je zabilježen video zapis "Gusle u kosmosu".



Nego, ovdje u prvom dijelu album proteže priču kako otac uči sina drkati. Boća (otac) ima autoritativan vokal koji bi u bivšoj Jugi sasvim očigledno bio protumačen kao ismijavanje druga Tita. Ali fakat, stari od 70 godina ima boju vokala Josipa Broza Tita koji priča poput Lale, ekavicom i raspreda kojekakve priče o masturbiranju. To su tako smiješne priče da crkneš od smijeha, stari se totalno ufurao u svoju mladost i tek mogu da zamislim samo neke provjerene srpske režisere da na ovo naprave odličan film kad Hrvati, a i Slovenci i Makedonci ionako nemaju afinitet za napraviti jedan strahovito komičan film oslobođen predrasuda. Drkanje je glavna tema svuda po ovome prvom dijelu albuma, a glazba je, moram priznati odlična.

Elektronski komadi "Drkanje nasuvo" u rangu funk/big-beata mekših The Chemical Brothers i Propellerheads, "Gusle u kosmosu" poput nekog ranog rave/techno Aphex Twin s dodatkom distorziranih gitara, dok se u trećoj "Dredloks, jelek i opanci" ismijava balkanski smisao za nafurano rastafarijanstvo u naravno, reggae/dub varijanti kakvih ovdje ima o-ho ('dredloks, jelek i opanci po tome se poznaju rastafarijanci/ dok iz lule se miris trave širi, praziluk nam iz dupeta viri/ više vredi metar moga sela od Babilona vesela...'), no ima ovdje u tekstu i vrlo zajedljivih političkih stvari ('rasta uvek oseća, uvek zna ko je kula, ko seljačina'). I još nekih koje neću spomenuti jer bi ispalo nacionalistički, ono, ustaški da prezirem Srpske susjede. Ne, ja ih volim jer su posebni i otkačeni do jaja! Nikakvi snobovi.



Ali najbolji podjeb slijedi u fantastičnoj "Duhovna onanija" koja je sjajan remiks kultnog hita "Blue monday" New Order u kome se Boća ama baš nevjerojatno pretvara u kombinaciju Tita i Bernarda Sumnera ismijavajući i jednog i drugog pojašnjavajući što treba raditi s onanijom, o tretmanima, funkciji, usamljenosti, fantaziji i grešnosti akta:

'Duhovna onanija'

'za vreme čina na licu grešnika
izražava se najveće uzbuđenje,
oči se ukoče i gledaju uporno u jednu tačku,
lice je užareno od uzbuđenja,
ruke podrhtavaju, puls, čitava radnja srca, disanja,
sve se ubrza, crte lica razvuku, iskrive do najneverojatnijih grimasa,
nastaje stanje najveće uznemirenosti,
svršava naglo malaksalo...

tim onanistima treba propisati
hladno jutarnje pranje gornjeg dijela tijela i genitalija...'

Ma, ha-ha-ha! Nasmijao sam se kao nikad prije već na samo ove prve 4 pjesme, a ovdje ih ima napretek u izobilju od kojih se doslovce popišate u gaće kad čujete kako je stari Boća naukovao sina o najstarijoj seksualnoj alternativi. Do sad je samo zbog učešća Voodoo Popaya u pjesmi "Mastika" ovaj projekt-bend dobio mnogo pogleda na youtube, no to je u principu najslabija pjesma u kojoj se nimalo ne osjeti taj ekscentrično-bizaran duh Boće koji je najvažniji na ovome albumu.



Drugi dio albuma je prožet drugačijim vokalima, ponešto i jačim tempovima, primjerice najranijim jungle/d'n'b u "Udri sad na snaju" (sa samplovima dragačevskih trubača), pronađe se tu još poneko zrno jako dobre zajebancije kada u diskoidnom komadu "Lep i velik" odjednom iznjedre samplovi hita Duška Lokina "Oči pune suza" s kojime se doslovce opravdano šegače podsjećajući na onaj šašavi house bend The Avalanche i film "Vruća sedla".

Pjesme u kojima je, valjda vodeći vokal sinčić Zlikovac nisu nimalo ubjedljive upravo zbog vokala ("Ciganka na travi") koji je lošiji od Stephena Malindera iz Cabaret Voltaire koji nije ništa drugo znao osim šaptavo stenjati u strasti lošeg pjevača. Otac mu je puno bolji, još daje odličnu rolu u angažiranoj političkoj "Gadovi, đavoli, sotone" s ponekim ranim industrial/hip-hop manirima Mark Stewarta & Maffie iz sredine 80-ih, s dakako puno slabijim glazbenim karakteristikama, ali ih se nađe i nekih puno boljih, dok se sam Zlikovac isprobava u programatskoj "Ma boli me k. za sve…" od isuviše dugačkih 8 i pol minuta techno/trancea koji ovdje stoji potpuno samotno i bespotrebno spram ostatka materijala.

Zvuk i produkcija su jako dobro urađeni bez obzira što Tehno Muda navode da je ovo očajan album. Daleko su očajnije neke pjesme, no u principu velika većina njih je neopisivo smiješna upravo zbog vokala Boće i njegove narativne tehnike koja čak nije niti pjevana, niti polumelodična, već sasvim prirodna. Ne znam koliko gledate HTV seriju "Stipe u gostima" i koliko poznajete Peđu Vraneševića i Laboratoriju zvuka, vokali i način interpretacije, s naravno, pokojnim Mladenom 'Batom', relacije su jako bliske, prirodne, neglumljene, izvedene iz srca. Na koncu albuma imaju i poluekspeimentalni hip-hop outro-prolog "Luda muda" u kome učestvuju svi vokali, ali glavni je naratorski Boće koji kaže da se obožavateljke ovog iznimno popularnog benda zovu mudašice.

A kako se zovu obožavatelji? Mudaši. Mudante su gaće po dalmatinski. Mud je blato i ima jedan jako dobar američki bend koji se zove Mudhoney, nekad je bio i meni jako loš Mud iz 60-ih, a jaja ili med ili orasi, ili kako su ih punkeri zvali odriješito bollocks, Jerry Lee Lewis balls, su uvijek na prvom mjestu svakog muškarca jer su njegova i on sa svojim kultom radi što god hoće isto kao i žena sa svojim seksualnim potrebama. Ovdje nisu istaknuti nikakvi seksualni simboli erotike, žudnje i strasti, da se razumijemo, već opsesija svakog muškarca koji masturbira u pomanjkanju odgovarajućeg partnera. Tehno Muda govore o sociološkom problemu koji u njihovoj priči nije tabu, sasvim je slobodan i najuže fiksiran na onu, kako to naši mediji i morali i crkva i etika govore - glupu banalnost pohlepne strasti s kojom se nikada nisam slagao. Perverzije su drugo, ovi otac i sin nisu perverzni, već su jako dobri zajebanti, više otac nego sin. Sin ispada drkađija, a šta će drugo pred takvim ocem koji jako dobro poznaje sve što vole mladi.

Nego, da skratim priču, ovo nimalo nije bezvezan album. Možda bi se o njemu trebalo pričati u nekom sasvim drugačijem kontekstu - bolesti od AIDS-a i sličnih zaraza da je 'ručica' ipak najsigurnija ako nemaš provjereno medicinsko ispravnog partnera. Nasmije svaki štos na kojeg se ovdje nailazi, ali dubina poante je sasvim drugačija i sa smislom. Ima Zlikovac i nekih objavljenih lucidnih stripova na vrlo slične teme, ali o tome u dogledno vrijeme.

Naslovi: 1.Drkanje nasuvo, 2.Gusle u kosmosu, 3.Dredloks, jelek i opanci, 4.Duhovna onanija, 5.Cana in dub, 6.Lep i velik…, 7.Ajd u p.m.!, 8.Udri sad na snaju, 9.Mastika, 10.Ciganka na travi, 11.Gadovi, đavoli, sotone, 12.Ma boli me k. za sve…, 13.Gospodin Kostić, 14.Luda muda

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/06/2014