Neumorni Zdena nevjerojatnom brzinom objavljuje albume gotovo svakodnevno i praktički bombardira sa raznolikošću stilova i različitih autora koji gotovo da nemaju nikakvu zajedničku glazbenu povezanost osim što im je blisko to da su svi odreda strašno kreativni i u svojem fahu posve neobični. DKK - Pusti me da blanjam (2006, Slušaj najglasnije - reizdanje)

Po svojem već poznatom običaju, ovaj šašavo-otkačeni dvojac (Sprle-elektronika, glazba i Klit-vokali) na ovom albumu nanizali su brdo efektnih zezalica po pitanju glazbe, tekstova i neskrivenih inovativnih ideja po pitanju cijelog zvuka. Album otvara "Neverbeen" (obrada evergreena "Big in America") u stilu Residentsa sa kreštavim bas vokalom i doslovce pravom pravcatom "pimplarijom" u svirci gitare. Njihovi namjerni "falšovi" odlično su ukalupljeni u cijelu zvučnu humoresku, što vrlo dobro do izražaja dolazi u naslovu "Golgota" što je u stvari parodija na meksičke, španjolske i latno-američke serije sa glazbom marijača. "Fajrunt" donosi atmosferu pijane birtije sa primjetnom dozom psihodelične temperature, dok se u "Rođen u Zagrebu" uz pratnju samo distorzirane rhythm'n'blues gitare i usne harmonike vokal doslovce razlijeva u Klitovom kreveljenju.Album sadrži još jednu obradu - Zdenkovu "Ponoćni vlakovi", dok je dobar dio materijala vrlo zreo i svjež elektronski indie-pop-rock vrlo blizak minimalizmu The Fall i Can (skladbe "Recept", "Mojoj skvo", "Sendi", "Nedodirljivi", "Kopanje nosa", instrumental "Cirkus", "Crni vitez", "Zagreb Dinamo", "Ok - organizirani kriminal"), dok je posljednja skladba "Sljedeći mjesec" iznenađujući elektronski ska.
Vrlo simpatično izdanje dueta DKK koji se niti najmanje ne trude da budu nešto drugo što nisu. Ne znaju pjevati, a niti svirka im nije odmakla dalje od nekoliko akorda, ali su zato iznimno vješto svu svoju namjernu nespretnost oblikovali u vrlo dobro alternativno glazbeno ozračje puno humora, cinizma i zafrkancije. NEVEN DUŽDEVIĆ - Plaža prema nebu (2006, Slušaj najglasnije)

Budući da kao i na mnogo izdanja Slušaj najglasnije nema gotovo nikakvih podataka o periodu nastanka ovog albuma, može se samo nagađati vrijeme i mjesto realizacije ovog satiričnog zabavnog pop albuma otkačenog Neven Duždevića. Sjećam se da sam za dotičnog freaka nešto negdje načuo, ali gdje i u kojem kontekstu - nemam pojma, pa me stoga album doslovce iznenadio jer sam mislio da se radi o hip-hopu ili možda čak o alternativnom rocku.
No, Neven je pravi pravcati hrvatski unikat budući da stvara glazbu koja gotovo ničemu s domaće estrade nije slična. Njegov osnovni instrumentarij su kompjutor, programi, samplovi, te klasični rock instrumenti gitara i klavijature. Pretpostavljam da je masu predočenih zvukova nastalo kao plod kibernetike (prije svega ritmovi, basovi i samplovi), no unatoč tome, sve zajedno djeluje vrlo otmjeno i s određenom dozom šminkerskog ugođaja.
U glazbenom pogledu, ovdje je riječ o specifičnoj i originalnoj mješavini pop, latino i zabavne glazbe (dalmatinsko-mediteranskog ugođaja) s povremenim izletima u sofisticirani blues, funky, tango, dance-pop, trip-hop i reggae uz lepršavu "laid-back" pozadinu i otkačene tekstove pune vedrih šala i humoreski o svakodnevnim temama (grafiti, ljubav, razgovori na šanku, individualne preokupacije, lokalpatriotizam... ). Njegov vokal je vedar, nonšalantan i baršunasto obojen, te nadasve pristupačan i zabavan, a svih 10 skladbi bez problema može postati punokrvnim hitovima domaće pop scene u rasponu od Bastardza i Jinxa preko Natalie Dizdar, Sandija i Alke Vujice sve do Čolića, Severine, Vatrogasaca i Novih fosila. I veliko je čudo da ga još nisu otkrili lovci na talente - Vinko, Škoro i Đorđe. Možda je osnovni razlog i taj što Neven ima podosta godina i barem je dva puta stariji od Leje Dekleve, Suzane Horvat i sličnih mladih izvođača domaćeg popa.

GORIBOR - Live (2006, Slušaj najglasnije)

Ovo je vrlo loš snimak ovog odličnog sastava iz Bora zabilježenog u decembru 2003. izgleda na nečijem diktafonu ili običnom kazetofonu. Premda je zapis užasno loš, ipak se naziru sve vrline Goribora kao sjajnog koncertnog sastava koji prije svega preferira svirku vrlo blisku gitarističkom kraut-rocku s dugotrajnim minimalističkim solo-dionicama i posve jednostavnim tekstovima koji su sastavljeni od svega nekoliko kratkih stihova koji se urnebesno ponavljaju kako bi se naglasila potpuna sloboda improvizacija. Jedine skladbe koje imaju nešto dulje tekstove su "Glupo", "Mislim" i "Čestice". Da nije ovako lošeg zapisa, moglo bi se ponešto saznati i detaljnije što se tiče same lirike, a za atmosferu su se pobrinuli mnogi njihovi obožavatelji kojih je po slobodnoj procjeni bilo nekoliko stotina sudeći po glasnim ovacijama. "Live" sadrži 8 kompozicija u trajanju od nekih sat vremena i dočarava odličnu formu sjajnog sastava kojeg bi rado poželjeli vidjeti i na hrvatskim pozornicama. LOU PROFA & COBALT - Prava dama (2006, Slušaj najglasnije)

Jedan od nekadašnjih sastava - projekata Lou Profe, trio Cobalt dolazi iz Popovače, a na ovome kraćem EP-iju sa 5 kompozicija predstavljaju se u čistom rock izdanju. Za bas i gitare zadužen je Damir Ričković, Mario Pribolšan za bubnjeve i tehnički dio realizacije (ton majstor i autor omota), dok je Profa u ovoj postavi isključivo u funkciji pjevača i tekstopisca. Svirka je odlična i sve pjesme su vrlo širokog žanrovskog raspona od klasičnog rocka (skladbe "Prava dama" i "Linda Lou"), preko finog plesnog funk-soul rocka ("To je samo fol"), do teškog i valjajućeg rhythm'n'bluesa ("Moslavačka bluzina") i završne lagane akustične balade ("Ljubav poput duge"). Profin vokal je kao i uvjek u izuzetno dobroj formi, tekstovi su orijentirani na uobičajene rock svjetonazore na relaciji muškarac-žena, a produkcija i snimka odlični. MIODRAZI - Krakatau (2006, Slušaj najglasnije)

Na ovome vrlo kratkom albumu u trajanju od svega 25 minuta nalazi se 9 vrsnih rock komada koji svoje određene temeljne smjernice pronalaze u ostavštini američkog indie-noise rocka (The Jesus Lizard), suvremenog grunge nasljeđa (Queens Of The Stone Age), a može se primjetiti i određena sličnost sa onime što danas rade i Trobezove Krušne Peći - Viva Glorio. Svirka je koncizna i strogo disciplinirana isprepletena bogatom ritmikom (bubnjar je odličan) na što je nadovezana vrlo slojevita instrumentalizacija električne distorzirane gitare i vrlo melodičnog basa. Vokal je veoma kontroliran, čist i razgovjetan, tekstovi su na hrvatskom jeziku i nema niti najmanjih zamjerki na njihovoj tečnoj lirici koja je s vremena na vrijeme sofisticirana i oslobođena vulgarnosti i banalizacije. Aranžmanski je sve posloženo u pravom art-rock okruženju gdje je svaki ton i svaka dionica kompozicije vjerojatno mnogo puta analizirana, tako da sve skupa zvuči kao niz stvari koje su na svojem mjestu. Sve skladbe izuzev uvodne "King Kong" sadrže samo jednu riječ u imenu - "Stanka", "Oči", "Znam", "Septička", "Staklo", "Kosti", "Misli"... Od cijelokupnog materijala izdvaja se odličan artistički instrumental "Krakatau" gdje Miodrazi pokazuju veliku sklonost da ukrote vlastite eksperimente i oblikuju ih u iznimno kreativnu i nadahnutu kompoziciju koja dočarava erupciju vulkana. Miodrazi dolaze iz Buja (Istra), a do sada su se već nekoliko puta pojavljivali na čuvenim kompilacijama "Bombardiranje New Yorka". Po slobodnoj procjeni i prema ponuđenom materijalu, sastav je vjerojatno odličan na koncertima i ako ih imate negdje u blizini, svakako ih nemojte propustiti. T.R.A.G. - Sve u Ivi (2006, Slušaj najglasnije - reizdanje)

Iza ove kratice nalazi se naziv ovog poduljeg imenovanog projekta kao Trans Receptivno Anti Grintalo o kojem po običaju na omotu nema nikakvih podataka. Album "Sve u Ivi" realiziran je prvi puta u rujnu 2001. i prošao je potpuno nezapaženo, pa ga je Zdena odlučio ponovno objaviti. Ovdje se radi o neobičnoj instrumentalnoj elektronskoj glazbi koja uz plesne ritmove donosi i obilje eksperimentalne i avangardne glazbe, te je na omotu opisana kroz tekst Aloisa Irlmaiera (1894-1959) koji govori o apokaliptičkom viđenju Zemlje nakon atomske katastrofe. Sama glazba donosi mnoštvo različitih utjecaja (od Mouse On Mars do Aphex Twin, dubova i trip-hopa), a album je aranžiran kroz 7 posve neobičnih kompozicija koje nose sasvim neobične naslove - "PŽNJ!", "No P in Iva", "No Ž in Iva", "No Ni in Iva", "...2002", "Ima l'igdi išta?"... od kojih ova posljednja traje 16 minuta i sastavljena je od 8 stavaka (preludij, serpentuum mobile, future possible new theme, intermezzo 1 - anywhere, koti va nebaah osce vaneh tlah, Maryanne Maryanne, Intermezzo 2 - anything i Gagarin). Kao specijalni gosti navode se Jim Morrison, Janis Joplin, Francois Truffaut i Frank Zappa, vjerojatno kao inspiracija za sve neobične lucidnosti kojima album obiluje. Prije svega, osnova glazbene potke je repetativni elektronski minimalizam sa dobro poznatim bojama klavijatura kakve su nekada rabili stari electro-pop majstori poput izvođača kao što su Kraftwerk, Suicide, Yello, Depeche Mode, Yazoo, D.A.F., Soft Cell... no glazba T.R.A.G.-a sa navedenima nema nikakve zajedničke crte. Najefektniji dio albuma je spomenuta "Ima l'igdi išta?" koja je sastavljena od plesnih djelova po najsuvremenijoj metodi, ali i od posve neobičnih avangardnih minimalističkih ambijenata u kojima se pojavljuju različiti samplovi uz dugotrajnu linearnu bas melodiju koja nestaje u neobično obojenom zvukovlju. Posljednja skladba na albumu nije imenovana (zašto?), ali se radi o sampliranoj skladbi UB40 "Food for thought" sa njihovog debija "Signing Off".
"Sve u Ivi" je jedan odličan i nadasve neobičan elektronski album koji je sasvim nezasluženo promakao publici i glazbenoj kritici, pa tko zna... možda vrijeme za T.R.A.G. još nije prošlo.

horvi // 20/05/2006