Agilni Zdenko za ove proljetne mjesece pripremio je čitav niz odličnih izdanja različitih izvođača koji su mahom napravili izuzetno kreativne albume - turski DDR, te tuzemne The Dying Sun Ensemble, Machina, Marinada, Trafostations i nekoliko projekata čuvenog PT-a... Sve ovo slijedi abecednim redom. BLUES SISTERS - Sister To Sister (2006, Slušaj najglasnije)

Ovaj duet je jedan u nizu projekata stanovitog PT-a, lidera čuvenih Goribor, Pretty Boys i još nekih sastava-projekata iz Bora. Njemu se pridružio Wolf i zajedno su snimili nešto više od 45 minuta materijala kroz koji se filaju mnogi elementi bluesa, ali i soula, funka, te fine "laid-back" atmosfere...
"Sister To Sister" otvara instrumental "Handsome plates", bazični blues sa vozećim melodijama bas gitare na koje je aranžirano mnoštvo ukusnih gitarsko-klavijaturističkih improvizacija u stilu znamenite "Green onions" Booker T. & MG's. Skladba "Goin' down" sadrži elektronsku podlogu ritam mašine na koju su također odsvirane brojne gitarističke bravurije (uglavnom improvizacije), a svojim stilskim profilom umnogome podsjećaju na sistem koji je upriličio Peter Green na albumu "White Sky" (1982.). "Song for me" je nadasve ambijentalni komad odsviran na dvije gitare uz znamenitu potporu finih distorzija, a nešto vrlo slično uradio je David Sylvian na instrumentalnom (ambijentalnom) dijelu albuma "Gone To Earth" (1986.), no ovo samo shvatite kao poredbu, a nikako ne kao dio kopije. "Whiskey and juice" je komorniji blues s elementima jazza, laganog swinga i pomalo kabaretskog ugođaja. Jedina klasično otpjevana kompozicija je "Friday" koja sadrži već spomenute reference različitih gitarističkih improvizacija koje prati minimalistički takt bas pedale i posve jednostavne melodije bas gitare. Da se ne bi zaboravio na klasičan rhythm'n'blues takt, ovaj dvojac se pobrinuo da u posljednjem i najkraćem komadu "Raw blues" sve vrati tamo gdje je i počelo - na deltu Mississipija uz laganu potporu usne harmonike.
Sve u svemu, ovo je jedan vrlo fini i otmjeni, neobavezan i nenaporan instrumentalistički blues album lišen bilo kakvih pretencioznih tendencija. Vrlo ugodno i lako slušljivo. DDR - Ddr (2006, Slušaj najglasnije)

Sasvim iznenađujući album skupine DDR dolazi iz Turske i opčinjava svojom modernom izvedbom na pragovima kraut-rocka, post-punka i new wavea. Tekstovi su na turskom jeziku i zvuče odlično uklopljeni u njihovu glazbenu koegzistenciju. Sastav DDR su četiri momka Uner Altay (gitare i vokali), Cihan Cinemre (bas gitara), Can Batukan (gitare i vokali) i Murat Babalik (bubnjevi) i sviraju odlično, te pojam Balkana i zapadne Azije sasvim približavaju najmodernijim svjetskim rock tokovima. Zdenko Franjić je nedavno rekao da je i on sam ostao iznenađen velikim bogatstvom turske rock scene koja ima strahovito veliki broj rock izvođača što se s glazbom bave još od ranih šezdesetih godina, te da će povremeno objavljivati neka zanimljivija i interesantnija imena s tog nama posve nepoznatog područja. Svaka čast!
Album otvara sasvim jednostavna skladba "Sputnik", a nastavlja ga Magazine kraut-rock pjesma "Kilbane". "Burgu", "Yarim Yanki", "Soz konusu gece" i završna "Pejmurde" su pak skladbe koje najviše mirišu na mix Joy Division - Interpol - Beta Band, dok njih nekoliko ima dosta čvrsto korijenje u Can izrazu - pjesme "K.", te instrumentali "Mukavemet" i "Titus Bramble", dok će neobičan indie-rock prikazan u šašavom naslovu "Pli Pli" podsjetiti na Pixies.
Znamenitost DDR su dugačke i minimalističke gitarske improvizacije, te prostorni melodičan bas a'la Joy Division i vokal koji umnogome podsjeća na Ian Curtisa sa izletima u Damo Suzukijevski kreštavi glas. Jedina nepoznanica su tekstovi, pa dok se ne javi stručnjak za turski jezik, ovaj dio njihovog izraza će ostati zavijen u misterij.
Sudeći po ovome albumu, slobodno se može primjetiti kako su nas Turci posve pregazili jer mi na ovim prostorima nemamo niti jedan sličan sastav, te da je turska scena strahovito bogatija od ove naše domaće sirotinje koja zbog popularnosti masturbira na pozornici.
DDR možete pronaći na ddristanbul.net ili im poslati mail na ddristanbul@gmail.com THE DYING SUN ENSEMBLE - Songs For T. (2006, Slušaj najglasnije)

Ovaj potpuno nepoznati post-rock kvartet čine J.Maršić (gitare, zvukovi), N.Tubin (bubnjevi, udaraljke, zvukovi), R.Chingrilje (el.piano, zvukovi) i S.Robić (vokali). Ako sam kojim slučajem pogrešno naveo njihova imena to je sve zasluga lošeg i presitno odštampanog slovarija na ovitku albuma gdje postoje određeni podaci o sastavu, mjestu nastanka, snimanju, no sve te zapise niti sa povećalom nisam uspio dešifrirati.
Daleko bitnija je njihova glazba koja se po svemu prezentiranome na 70-tak minuta materijala logično nastavlja na obrazac post-rocka pod utjecajima Mogwai, Arab Strap, Mercury Rev, ali i podosta ambijentalne i eksperimentalne glazbe (Brian Eno i Tortoise npr.). Za razliku od mnogih sličnih izvođača, The Dying Sun Ensemble krasi odličan baršunasti Sylvianovsko-Gahanovski, mada podosta linearan vokal na engleskom jeziku tako da sastav zvuči kao pravi anglosaksonski postmodernistički rock band. Uz nisku uobičajenih post-rock komada "Wish", "This time", "Marry", "Here I am", "Sleeper", "Rape", "Candide"... album sadrži odličnu neurotičnu skladbu "Murder" punu različitih instrumentalnih eskapada odsviranih na udaraljkama uz pratnju minimalističkih zvukova piana i gitare.
Melodije i harmonije na ovome albumu su odlične, ritmika snena i lagana, aranžmani sjajni tako da je ovo vrlo dobro djelo koje vrijedi poslušati kao dio tuzemnog post-rock zvukovlja u očekivanju novih radova Don't Mess With Texas i Lunar. MACHINA - Epos o Marini (2004, Machina/Vistemiamivi music/2006, Slušaj najglasnije)

Jedan od prvih izdanja ovog srpskog dueta na prostoru Hrvatske je iznimno uzbudljivo EP ostvarenje u trajanju od 24 minute sa samo dvije kompozicije naslovljene kao "Epos o Marini". Riječ je o elektronskom projektu koji doslovce prelama utjecaje Nick Cavea And The Bad Seeds i Tom Waitsa u najboljoj mogućoj varijanti. Ova poredba je u potpunosti točna, no Machina je jedinstveno originalna u glazbeno-tekstualnoj formi u kojoj prevladava obilje crnog humora. Priča je to o tipu koji dolazi na tulum pun perverzije, seksa i droge, te pošto se nagutao svega i svačega doživljava nevjerojatnu ekstazu pri čemu poubija, pokolje i podavi sve na tulumu. Fabula je strašna, jezik vrlo sočan, glazba odlična, a produkcija vrlo dobra. Sve skupa snimljeno je u Leipzigu u studiju "23. zmija", a projekt Machina potpisuju Tony Mahagony i Edward Vulgarius. MACHINA - Sad ili nikad (2004, Machina/Vistemiamivi music/2006, Slušaj najglasnije)

Ovo je album u trajanju od 47 minuta, te je kao i EP snimljen također u Leipzigu. "Sad ili nikad" je sjajan album koji uz sve najbolje reference Nick Cavea And The Bad Seeds sadrži nevjerojatnu količinu odličnih stihova, crnog humora, perverzija, bolesnih insinuacija, te svega i svačega što je ovome dvojcu palo na pamet. Ovo je iskonski vrijedno underground ostvarenje koje nema apsolutno nikakvih komercijalnih predznaka. Samo mračno, bolesno i vrlo ironično. Dovoljno je samo spomenuti naslove nekih kompozicija, pa će sve odmah biti vrlo jasno - "Apokalipsa", "Defekt", "Hranimo se krvlju tvoje majke", "Puna šuma leševa"... Između pjesama nalazi se i nekoliko kraćih skitova - instrumentala u trajanju od pola minute do minutu i pol koji su namjenski vezani uz cijeli koncept albuma. Toplo se preporučuje svim ljubiteljima neobične rock lirike u rasponu od Lou Reeda, Tom Waitsa, Frank Zappe, David Bowiea do spomenutog Cavea s kojim je sličnost najočitija. MARINADA - Live in Rijeka (2006, Slušaj najglasnije)

Nekada su albumi sa tajmingom od preko četrdesetak minuta bili standardom svjetske rock-pop scene, a danas zvuče vrlo kratko, dok su albumi u domaćoj ex-Yu produkciji redovito završavali nakon pola sata. Kada se razmotri cijeli tijek r'n'r povijesti i njegovog medijski popularnog zapisa (singlovi u pedesetim i šezdesetim, LP ploče i maxi singlovi u sedamdesetim i osamdesetim, te cd u devedesetim i ranim godinama 21. stoljeća), sam pogled na album ovog riječkog kvarteta djelovati će kao produženi EP ili uobičajeni mini album. Međutim, ovdje se radi o 40 minuta žive svirke koja bi nekada bila sasvim razumljivo protumačena kao live album. No, dio problema snosi repertoar sastavljen od samo 5 kompozicija koje bi se na prvi pogled mogle shvatiti kao ostatak nekadašnjeg sympho-rocka (barem po dužini). Problem koji Marinada postavlja na svojem prvom javnom nosaču zvuka jest duljina kompozicija, no ona uopće nije pretjerana, štoviše ide im u korist jer su pjesme sjajno dotjerane i za koncertnu izvedbu odlično prilagođene.
Ovo je kvalitetan materijal koji donosi zapis sa koncerta snimljenog u Seas '05, Rijeka, Marganovo u sastavu Nenad Tubin (elektronski bubnjevi i udaraljke), Robrt Merlak (trake, fx, dsp), Josip Maršić (synth i bas), te Marin Alvir (vokal, bas i synth). Već prema istaknutom instrumentariju, ovdje je riječ o elektronskom rocku odpjevanom na engleskom jeziku, a utjecaji koji su prisutni svode se na repetativni plesni minimalizam Suicide (odlična uvodna skladba "Freedom" u pravom vokalnom svjetlu Alan Vege), mješavinu A Certain Ratio i Joy Division (komadi "Dog under water" i "Day"), dok kompozicije "Sea bar" i "Time for time" sadrže mnogo umjetničke slobode glede različitih ambijentalno eksperimentalnih eskapada. (new wave, post-punk, kraut-rock, gothic, psihodelija, ambijentalna i eksperimentalna glazba...)
U vokalnim pogledima Alvir zvuči kao kombinacija Ian Curtisa, Hugh Cornvella (ex-The Stranglers) i spomenutog Vege. Tekstovi su posve minimalistički i s određenom dozom mračnije atmosfere govore o raznim osobnim preokupacijama. Zanimljivo i odlično djelce. MARINADA - U Rijeci kiša pada (2006, Slušaj najglasnije)

Netom nakon objavljenog živog zapisa "Live in Rijeka", odmah je izašao i drugi (ili treći ?) album Marinade koji je poprilično iznenađenje spram elektronskog-gothic-rock debija. Ovo je isključivo akustični i vrlo miran album odsviran samo na akustičnoj gitari. Svi tekstovi su na hrvatskom jeziku i veoma su prijemčljivi zbog velike doze romantike, sjete, zanosa, čežnje i velike bujice jednostavnih, ali vrlo snažnih lirskih emocija. Kroz 9 kompozicija povremeno se pojavi i dio patetike, no ona je vrlo dobro koncipirana kao aranžerski komad zacrtanih tema, a sudeći po raznolikosti ova dva albuma, Marinada je glazbeno vrlo raznolik i bogat sastav predvođen Marin Alvirom, te na njih treba obratiti posebnu pažnju.

MARINADA - Marinada (2006, Slušaj najglasnije)

Nije mi poznato kojim redom je Marinada snimala svoje radove jer na omotu albuma nema nikakvih podataka, pa ću po slobodnoj procjeni i po nazivu albuma zaključiti da je ovo prvi snimljeni rad. Ovdje je riječ o tekstovima ispjevanim na engleskom jeziku, te čitav materijal posve odskače od materijala snimljenog na albumu "Live In Rijeka". Album otvara akustična skladba "Real (mixed by Torul)", a slijedi posve drugačija, elektronska "Ship" koja vokalno i glazbeno neopisivo podsjeća na lagane skladbe Depeche Mode. Naredna "Travel" ritmički uzima ponešto od vrlo inovativnih beatova Aphex Twin, dok je "King" posve raritetno originalni komad elektronskog techno stila sa veoma kreativnim zvukovima synthova i različitih produkcijskih poteza. Na albumu se nalazi cijeli niz odličnih ambijentalnih elektronskih komada - "Try", "Green eyes", "Under the sea", zatim nekolicina plesnijih naslova "Inside", ali i neočekivano i nekoliko skladbi komponiranih na hrvatskom jeziku - odlična plesna "Nit", snena ljetna pop pjesma "Mali raj" i vrlo lagana ambijentalna "Cilj". Jedina skladba koja donekle podsjeća na dio materijala s albuma uživo "Live In Rijeka" jest pretposljednja "Machine", no zbog svoje kratke sadržine (oko 3 minute) nema onaj intenzitet minimalističke artifikacije. Posljednja skladba "Sake song" je uvrnuta i neobična sa nekolicinom zavijajućih tonova syntha da bi se kompozicija u svojoj završnici razvila u fini plesni electro-pop.
Ako je ovo prvi snimljeni materijal Marinade, onda bez prenemaganja po ponuđenom materijalu slobodno se može zaključiti da se radi o odličnom sastavu, bogatom materijalu i nadasve kreativnim autorima od kojih vrijedi očekivati još mnogo vrsne glazbe i iznenađujućih inovantnih poteza. PT & THE DOPES - The First + Road To Slatina (2006, Slušaj najglasnije)

Još jedan projekt Pt-a i Milan Stojanovića iz Bora, a u ovom slučaju riječ je o kompilacijskom pregledu dva uratka - "The First" (2000.) i "Road To Slatina" (2002.). Sa prvog rada ovdje se nalaze tri kompozicije ("Boom", "All the way down" i "Stone cold") koje su vrlo bliske onome što je Pt uradio u sklopu projekta Blues Sisters "Sister To Sister". Znači obilje blues gitarskih improvizacija uz dodatak akustičnih bubnjeva koje svira dotična Goga. Sve pjesme su instrumentalnog karaktera gdje ima vrlo malo vokala i mnogo različitih gitarskih efekata.
Drugi dio "Road To Slatina" prikazan je kroz 5 instrumentalnih skladbi u kojima osim blues-rock improvizacija ima i ponešto žešće ritmike pomješane sa ekspresivnijim laganijim taktovima (skladbe "Crimson red", "Burning eyes") na pragovima Jimi Hendrix Experience.
Jedino što mrlja ovaj rad je loš snimak i vrlo "tanka" produkcija.
Kontakt: goxicity@yahoo.co.uk

PUZOD - Puzod (2006, Slušaj najglasnije)

Ovaj blues-rock trio također su dio PT-ovog projekta koji u ovom slučaju ponovno svira gitaru i pjeva, dok je za bas zadužen Peđa, a na bubnjevima ponovno Goga. Album je kompilacijski pregled njihova tri izdanja "Jedan" (2003.), "Beton i svici" (2003.), te "Čorba od olova" (2004.), koji se za razliku od PT & The Dopes bazira i na vokalizacijama, dok je glazbeni dio otprilike sličan sa stanovitim instrumentalističkim pomacima ka nešto ekspresivnijem underground zvuku. Tekstovi su minimalizirani i svode se na nekoliko stihova "...ja ću baciti čini na tebe jer si moja..." (zvuči poznato, zar ne - CCRevival), "...krasno mi je, hevi metal drvo...", "...kada pištolj uzmem ja, prati me 5-6 drotova...", "...zaludan sam majko, pijem sok, trezvene glave ja vidim čudovišta...". Album ima i nekoliko odličnih vulgarnih erotiziranih stihova s velikim nabojem emocija ("Košulja", "Staklo"), no to neka ostane bar za sada privremena tajna za one koji će preslušavati i istraživati ovaj album. S ponekim sitnijim odmacima od klasičnog bluesa, ovdje se može pronaći i nekoliko izleta u neka drugačija područja - kraut-rock (skladbe "Mala", "Zaludan", "Grip", "Čarolija"), ili pak u ekspresivni minimalistički jazz ("Narodna muzika").
I u ovom slučaju vrijedi kao i za malo prije gore spomenuti projekt da je snimak dosta loš, a produkcija bezazlena, no i na samom omotu stoji da su sve pjesme (njih ukupno 14) "one take" snimci i produkt su trenutne inspiracije. Živeli prijatelji!

TOWN - Town (2006, Slušaj najglasnije)

Također jedan od niza projekata koji stiže iz Bora, ovaj puta u autorskom okruženju Milan Stojanovića koji je na ovom uratku zadužen za svirku bas gitare. Njegovu pratnju čini Peđa (gitara), ST (noise-killer, šta god da to značilo) i ponovno Goga (bubnjevi). Materijal je sastavljen od 7 kompozicija instrumentalnog karaktera u trajanju od 32 minute i od svih ovih projekata izgleda da je ovo ovdje najstariji rad koji je skladan u periodu od 1998. do 2000. godine. Predočena svirka temelji se na brojnim improvizacijama blues-rocka i predstavlja suptilno umijeće baratanja rock instrumentarijem koji osim bluesa sadržava i poneke funk-rock, hard, soul i jazz konotacije u otprilike bliskom okruženju zvuka kasnih šezdesetih (Hendrix, Cream, Led Zeppelin, John Mayall...) sa aranžmanskim odmacima ka sofisticiranijem stilu progresivnog space rocka sedamdesetih godina.
Kao i u nekolicini bliskih projekata PT-a, i ovdje je snimak podosta loš, te je velika vjerojatnost da je ovdje riječ o demo snimcima snimljenim na probi.

TRAFOSTATIONS - Bum Deal (2006, Slušaj najglasnije)

Elektronski hrvatski uradak snimljen u zagrebačkom Green Zone studiju kod Hrca (hrczone@hotmail.com) donosi pregršt plesnih taktova uz obilje vrlo dobrih improviziranih ritmova, scratcheva i raznih smišljenih efekata. Šteta što na omotu nema nikakvih podataka o autoru, pa stoga nemam pojma čije je to djelo.
Uvodna skladba "Brd. vibrator" je odličan elektronski funky-beat s obiljem plesnih ritmova, a kroz ostatak materijala koji čini 16 kompozicija u trajanju od skoro punih 70 minuta isprepliće se podosta utjecaja The Chemical Brothers, Propellerheads, Fat Boy Slima, The Prodigy, Westbam, break beata, big-beata, elektro-popa (Yello, Moby, The Orb, Orbital...), Detroit techna (Jeff Mills, Derrick May...), europskog progressive techna i mnoštva dance glazbe (od starog disco-ritma do najnovije Madonne). Album sadrži nekoliko solidnih aranžmana (primjerice odlične "Boring, boring", "Violet blonde", "Funky mother fucker"), dok je ostatak materijala unatoč odličnoj produkciji nekako "pretanak" u idejama i realiziranom zvukovlju koje na momente djeluje previše isforsirano i sintetički preumjetno poput plastičnog cvijeća u skupoj kristalnoj vazi. Ipak, sve skupa može bez problema dobiti pozitivnu i vrlo visoku ocijenu na račun solidnih glazbenih riješenja, a donekle i zato jer je konkurencija u ovoj kategoriji barem u Hrvatskoj gotovo nikakva. Od ostalih izdanja Slušaj najglasnije, vrijedi spomenuti i nekoliko tiskanih literatura - neobičnu pripovjetku Damir Avdića - "Na Krvi Ćuprija", zbirku poezije i proze pjevača Goribora Aleksandra Stojkovića - ST pod naslovom "Svet je moj ali ima vremena" (obje su dio serijala "Bratstvo duša"), te ponovno objavljene zbirke umotvorina Ivice Čuljaka - Kečera iliti Satan Panonskog.

horvi // 20/04/2006

> vidi sve fotke // see all photos