Čini se da smo za sada izgubili onaj ljepši, akustični i melodiozniji Wovenhand te dobili agresivniji, amplificirani i bučni. Očito je Edwardsu dosadilo sjediti u malim prostorima te se zaželio većih dvorana u kojima će moći svojim propovijedima pokrenuti veći broj ljudi. Nije to ništa novo, već albumom The Laughing Stalk iz 2012.g. kao i pripadajućim nastupom u Močvari, a pogotovo posljednjim albumom Refractory Obdurate je dao do znanja da se promjena sprema, ali ono što šokira je kako naglo je učinjena, bez nekakvog perioda adapcije. Budući da se sada odlučio napasti veće prostore, tako je i zvuk morao biti ojačan kako bi dopro. Edwards dobro zna da se pjesme sa ranijih albuma neće moći uspješno prilagoditi novim aranžmanima pa ih nije ni izvodio što znači da se cijela set lista sastojala od pjesama sa posljednja dva albuma. Ovdje sad dolazimo do pitanja ukusa. Naime, iako se čini da je ova faza direktan nastavak one akustične, dvije faze su, bar što se tiče zvučne palete, kilometrima udaljene jedna od druge. Dok se prva akustična temeljila na unikatnom glasu i jednostavnoj melodiji, ova druga se temelji na već sto puta čutim heavy-metal-gothic gitarama, (u ovom slučaju) preglasnom i preagresivnom bubnju te izvikivanju tekstova umjesto pjevanja pa sad tko voli nek izvoli. Ne bi bilo ništa loše u tome da Edwards zna napisati pamtljivu gothic-rock pjesmu. Sve pjesme u ovom novom fahu zvuče skoro isto, čak i u studijskim verzijama, a ovako uživo gdje dominira bubanj i ritam uopće stječe se dojam kako su sve pjesme varijacija jedna te iste teme. Meni se ne sviđa nešto naročito ova nova faza. Smatram da se izgubilo dosta onoga što je činilo muziku Wovenhanda tako posebnom, a dobila se samo buka, ali očito se skoro puni pogon Jedinstvo ne bi složio sa mnom. Smatram da je ovakvim pristupom došlo do polarizacije obožavatelja, a ne okrupnjavanja jer se obraća ljudima koji slušaju nešto poput High On Fire ili The Sword koji u većini slučajeva neće ni prismrditi ranijem akustičnom opusu Wovenhanda dok prijašnji obožavatelji uglavnom samo čekaju da ova faza završi. Odsviran je cijeli Refractory Obdurateako se ne varam, dok je ostatak seta popunjen pjesmama sa The Laughing Stalk dok sam od starih prepoznao samo Kingdom of Ice u dijelu nastupa gdje je Edwards svirao bendžo. Vrijeme između pjesama Edwards je kratio sa kratkim vinjetama uz drone pratnju benda. Pomalo sam se nadao da će nastup biti podijeljen između novih i starih stvari, ali Edwards je očito odlučio krenuti ispočetka ne zamarajući se prošlošću. Da se razumijemo, sam nastup je bio odličan. Edwards je pamtljiva scenska pojava, sve pjesme su bile uvjerljivo odsvirane, kršćanski element propovijednika je još uvijek tu, samo je bubanj bio malo preglasan za moj ukus, ali obzirom da laganica nije bilo, to i nije neki nedostatak. Kao što sam već naveo, volio bih da je Edwards malo više pjevao, a malo manje pokušao deranjem nadglasati kakofoniju. Sve u svemu, ovisno sa koje strane gledate, ovaj nastup je bio ili odlična gothic-rock večer začinjena sa malo kršćanske mitologije ili očekivano razočaranje količinom buke.

tomislav // 24/05/2014

> vidi sve fotke // see all photos