Istrijanski bend The Mezcal Moon gotovo je nepoznat široj javnosti i priznajem da se nikad ranije nisam susreo s njima, a inače momci zvuče i sviraju jako dobro. Razlog je vjerojatno zato jer ne šmekam osobito blues u prošlom svršenom vremenu i nemam volje da se vraćam na periode od prije 40-50 godina i dublje budući da sam sve to nekad preslušavao sa strašću skupljenoj na starim vinilkama.

Elem, ovaj trojac u postavi Mauro Černjul Mova (vokal, gitara), Željko Glavičić Žik (bas) i Mauro Sirol (bubnjevi) sviraju blues, ali znatno drugačiji - s hard-rock/metal riffovima i to je sasvim drugačija priča. Neke pjesme im zbog toga zvuče i poput stonera izmiješanog sa ZZ Top i prave su rokačine nafilane na ubjedljivo potentne i strahovito lakopamtljive riffove koji nose čitavu strukturu benda. Skoro svaka pjesma ulazi u uho otprve upravo zbog najjednostavnije rockerske kompaktne konfiguracije u kojoj je melodija, ritam i odličan hrapavi, ali i previše letargičan vokal bez snage a'la Clapton (na engleskom) sinonim za dobar zalogaj moćnog materijala. Kažem, vokal je po boji i načinu pjevanja odličan, ali je bez snage, bez gasa, bez krika i urlika u ovoj odličnoj strukturi nekako najslabija točka. Nema energije, ludila, bezglavosti, opčinjenosti i čitavu fizionomiju neprestano spušta u prosječnost dosade, a osjeća se da može jako mnogo napraviti upravo po tom pitanju. I Steve Winwood i Van Morrisson i John Fogetry i Joe Cocker mogli su svojevremeno pjevati, urikati i kreštati u bilo kojem hard-rock/metal bendu, ali nisu jer ih 70-ih nije zanimao takav žanr. Kvaliteta Movinog vokala je ogromna, upravo poput spomenutih veličina, ali nedovoljno je iskorištena i to je osnovna šteta. Da je luđi, zdrogiraniji i pijaniji, bilo bi fenomenalno. Da odvuče na onu drugu, žešću stranu Planta, Gillana i Ozzyija. Sve drugo uglavnom štima kao urica.

Pjesme su dotjerane i dorađene matematički i školski, kronometarski točno sa svim potrebnim dozama 'uvod-kitica-refren-solo', nemaju niti najmanje primisli na egzibicije što je također šteta, a niti na eksperimente koji su neophodni u glazbi koja nikad nije pokazivala znakove stagniranja budući da je koriste i klasični moderni glazbenici za napredak globalne glazbene kulture. Najjače stvari su "Bad day for love" s naglašenim hard/metal riffovima i središnjim plesnim dijelom uokvirenim zveckanjem tambourina, odličnim solažama, potom uvodna "Brand new blues" u kojoj ispoljavaju svoju snagu jednostavnog minimalizma kojim prate čitav album, te stonerska "Call my name". Zanimljiv je početak mračnije pjesme "Man without a name" koji ima mnogo toga zajedničkog s Black Sabbath samo ovi Istrijani sve gledaju s optimističkijeg aspekta bacajući blues na svijetliju stranu žanra, a to baš i ne treba. Blues je uvijek bio tmuran i u toj tmurnosti zabavan poput horrora kojeg gledate nikako priželjkivajući da se takve stvari vama dese. "Right for money" je znatno razblaženi AC/DC štimung inače odlične pjesme od koje bi se mogao napraviti izuzetan hit da je u bržem tempu.

Pravi rock-blues komadi su "Devil John Doe" i završni "White trash moon" sa sintagmama riffova jednog od najljigavijeg hita 80-ih "Money for nothing" Dire Straits, ali to se može svakom početniku oprostiti jer tako uče mediji. Još da su tu ugostili recimo bivše metalce Gibonnija ili Giulliana i naglasili kako svaki dan gledaju pajace sa CMC TV, stvar bi bila spektakularno bombastičan hit. Ali nije im palo na pamet.

Mezcal Moon imaju mnogo potencijala za daleko jače i žešće pjesme. Odlično su savladali gradivo retra da ne budu čisti retro i tu se skida kapa dolje, svaka čast. Trebaju unaprijediti žestinu i tempo, Mova treba zaboraviti na svoje stare, ishlapljele uzore, te kao bend s ovakvim performansima krenuti u avanturu istraživanja bluesa kroz drugačiji leksik i sve će biti u redu. Traži se moderni blues, a oni su na pravom putu da ga nađu.

Naslovi: 1.Brand new blues, 2.Right for the money, 3.Call my name, 4.Bad day for love, 5.Funky swan song, 6.Mothertongue, 7.Just livin', 8.Devil John Doe, 9.Man without a name, 10.Cold cold heart, 11.Mezcal moonshine, 12.White trash moon

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/04/2014