Uoči njihovog koncerta u zagrebačkom klubu Bikers Beer Factory porazgovarali smo s ovim bendom iz Labina koji je nedavno, službeno koncem prošle godine objavio debi album "Mothertongue" (Spona, 2013). Album obiluje žestokim hard/heavy blues-rock riffovima, psihodeličnim solažama, naravno i laganijim blues temama, te tekstovima na engleskom jeziku. Osjeća se u njima svjetskog suvremenog šmeka i nikako ne spadaju u onu skupinu, kako se obično kaže, dosadnih i zamornih bluesera koji samo nariču, tuguju i soliraju, soliraju, soliraju skoro do besvijesti.

Od ove trojice najpričljiviji je bio najmlađi član - bubnjar Mauro Sirol, jedini dugokosi momak u ekipi koji se, interesantno, došetao u postavu iz sasvim drugačijih žanrovskih teritorija. Vođa benda, drugi Mauro Černjul (vokal, gitara) kojeg u interviewu potpisujemo Mova, nosi autorski snažan pečat, te premda je običaj da je najistureniji član najbrbljiviji, on je mahom prednost dao svome mlađem kolegi. Činilo mi se kao da je Mova odavno sit publiciteta, dosadnih novinara i vječito jednih te istih pitanja, pa je odgovarao samo na ono što se direktno odnosilo na njega. Nije da je on neki šutljivko iz kojeg trebate čupati riječi, već priličan flegmatik koji se najbolje izražava na pozornici. Od svih njih basist Željko Glavičić Žik je i na pozornici, a i u ovoj prilici bio najskuliraniji i tek se povremeno oglasio.

Evo, tu ste dva dana u Zagrebu, jučer ste nastupili na Radio Kantini, nedavno ste objavili album, a recite nam nešto prije što se desilo. Nešto o vašoj prošlosti.
MAURO (bubnjar): Bend je nastao prije 3 godine, 2011., kad smo se skupili počeli smo s coverima, nekim blues-rock standardima, to smo dosta svirali i prezentirali, pa se onda pojavila i želja da bi trebali raditi i neke autorske pjesme. Mova kao autor pjesama imao je inspiracije i počeo pisati stvari, nastao je album, a sada idu promocije.

Zanima me period prije nego što ste osnovali bend. Osjeća se da ste jako puno svirali. U kojim bendovima?

MOVA: Ja i Žik smo počeli jer smo ista generacija u raznoraznim bendovima, krajem 70-ih, obadva smo radili sa Massimom. Odrasli smo s njime. Poslije sam ja nestao na neko vrijeme. Najprije je bio labinski Libertown Blues Band (nadam se da sam dobro skužio ime), pa je bio trio Hooks, u međuvremenu sam radio sa Guidom Mineom, pa Livio Morožinom i tako... A radili smo jedno vrijeme dosta i u studiju (pokazuje na bubnjara Maura).

MAURO (bubnjar): Ja sam u biti došao iz hardcore-punk benda gdje sam svirao gitaru.

Koji bend?

MAURO: Protest mozga. Radili smo koncerte po Labinu, svirali smo po Zagrebu i Sloveniji, ono u vrijeme srednje škole, tamo konac 90-ih, početak 2000. Ja sam puno mlađi od njih. U biti više sam se bazirao na studijski rad, a kako smo se svi znali od prije onda smo odlučili da nešto probamo zajednički, zašto ne.
A ti (pitam Žika)?

ŽIK: Ja sam otišao u prijevremenu mirovinu. Bio sam kućni basista i kad smo se angažirali oko The Mezcal Moon, sve je krenulo.

Nakon tog prvog perioda skupljanja energije i emocija rodio se taj debi album "Mothertongue". Snimljen je, znači, kod tebe u studiju?

MAURO: Da, kod mene. Otkako smo počeli raditi stvari, prošlo je nekih 6-7 mjeseci do njegovog završetka. A kako su stvari već bile uvježbane i uhodane, snimili smo ga za nekih desetak dana, miksalo se i ovo-ono, pa smo se prijavili na blues challenge u Puli gdje je Siniša (Bizović) došao do nas i dalje se ostvarilo izdavanje albuma, promocija i to...

Kako ste uspjeli sabiti blues energiju u jedan hard-rock začinjen psihodelijom? Čak to nije niti trend, već imate neki svoj specifičan stil...
MOVA: Drago mi je da je to prepoznato. Jednostavno smo spustili da svatko svoju interpretaciju toga učini, onako, svojom. Jednostavna stvar. Ustvari, kad smo imali prve probe, znaš ono, kad bend udari prvu notu, već smo znali kamo će to ići. Ja sam za više žestine, volimo razne ritmove, razne stilove i onda se, ne znamo da li se blues pomiješao s rockom i funkom i psihodelijom ili je bilo obrnuto. Prilično prirodno je to došlo, uopće nismo o tome razmišljali.

MAURO: Oni su odavno izgrađeni muzičari sa svojim soundom i to nije imalo smisla praktički mijenjati. Ja sviram kako sviram, valjda dosta energično i jednostavno dosta sirovo i sve se to uklopilo jedno u drugo i tako je nastao taj sound. Ništ' se nismo trudili pokušavati zvučiti ko' neko...

MOVA: Nismo se čak niti dogovarali...

ŽIK: Još kad smo svirali covere, The Mezcal Moon se sam počeo otkrivati...

Kod tvojeg vokala puno se primijeti utjecaja i Claptona i Winwooda i mnogih jako dobrih pjevača koji su mogli pjevati u hard-rock bendovima, pa čak i u metal bendovima?

MOVA: To je veliki kompliment jer ja se uopće ne smatram pjevačem. Ja sam ustvari počeo pjevati tek onda kad su mi drugi rekli kako ja zvučim. Nisam o tome uopće razmišljao kao niti o nečemu drugome. Mi ti baš puno ne mislimo... Kako bih ti rekao, nekako velika spontanost je to, a ono što se meni vokal razvio tokom godina i tokom interpretacija svih tih pjesama... Mi smo svi odrasli praktički na istoj glazbi od Creama, od Gallaghera, ZZ Top, sve do King Crimsona i Petera Gabriela. Zvučimo tako kako zvučimo, nemam nekakvu percepciju da to mora baš tako biti. Onako kako pjesma najljepše 'legne' tako stvaramo. I produkciju smo ostavili takvom kakva jeste. Pjesme smo ostavili onakvima kakve jesu. Zato album zvuči tako direktno i sirovo i super.

Nakon prve 3-4 stvari koje su jako žestoke na albumu, krećete iznenada u funk-blues.

MOVA: Pa takve su stvari. Mi se nismo niti dogovarali puno kako će pjesme ići. Taj funk je vjerojatno zasluga Žika, on je taj koji...

MAURO (uskače): To su vjerojatno njihovi utjecaji, to je glazba iz 80-ih koju su oni slušali. Jednostavno kad sviraš godinama, svašta pokupiš i to se negdje mora manifestirati. Proglasili su nas heavy blues bendom, no stvari su spontano skladane. Da li je to funk, blues ili nešto drugo već, o tome neka netko drugi razmišlja. Mi radimo ono što nam je nadraže.

ŽIK: Da, od srca radimo...

MOVA: Da nas sad pitaš kako će drugi album zvučati, nemamo pojma. Imamo već jedno 4 nove pjesme, radimo na njima...

U mnogim pjesmama osjeća se taj pshodelični akcent, pogotovo u nekim solažama i kratkim dionicama koje su napravljeni kao 'interludiji' da povežu dva aranžmana. Po meni, to su najzanimljiviji momenti albuma, naravno osim hard-rock/ blues riffova. A daj mi recite, koliko je to uklopljeno s tekstovima koji su većinom hard-rockerski na razini odnosa muškarca i žene, pa i malo tegobnog životnog stanja?
MOVA: Ima svega. Tekstovi su napisani na bazi vlastitih iskustava, naših iskustava, pa i naših prijatelja, sve nosi svoju storiju.

MAURO: U tekstovima se naravno provlači puno stvari koje smo proživjeli.

MOVA: Inspirirani smo s mnogo toga. Ustvari, tu je sve istina jer mi blues vidimo kao oazu istine. Sad bi bilo glupo za nas da idemo u nekakvu poetiku, znaš ono, sad ću ja sjesti i biti novi Dylan i nešto izmišljati. Ja napišem ono što mi dođe. Tu bude neki riff, dečki reagiraju i 'adio Marija'. To ti je to, da sklopljeno s psihodelijom.

Tekstovi na engleskom. Kakva je to, nazovimo, enigma za hrvatsku audijenciju? Mnogi se baš ne slažu s domaćim bendovima koji pjevaju na engleskom.

MOVA: Ja mislim da u našem slučaju nije nikakav problem. Danas smo došli u doba kad dijete u prvom osnovne već uči engleski jezik. Ja engleski odavno ne smatram nekakvim 'stranim' jezikom, a tu je i internet. Ljudi najbolje povezuju te dvije stvari.

MAURO: A stvar je u tome da manje-više cijeli život slušaš glazbu na engleskom, mi je isto tako i sviramo, pa nama nekako prirodnije dođe da se i tekst na njemu napiše. Lakše nam se izražavati, a osim toga je i pjevniji. Od samih početaka nije bilo nikakve dvojbe da ćemo pisati tekstove na engleskom.

Na zadnjoj pjesmi "White trash moan" si iskoristio jedan dio riffa "Money for nothing"...

MOVA: (kategorički odmahuje glavom) Nisam!!!

MAURO: ...Možda se više osjeti atmosfera pjesme...

MOVA: Taj 'moan' u naslovu pjesme znači, znaš ono kad kažeš ženi 'ma ko te...', da ne velim šta, ono u stilu šta uvijek nešto zanovijetaš. A 'moan' je isto kad ti netko umre, zašto si tako tužan...

MAURO: Cviljenje.

MOVA: A kad je o suprotnom spolu riječ, onda je to 'nj, nj, nj, nj, nj'... (prstima nervozno prebire po zraku kao da će nekom iskopati oči). Ta pjesma je u biti o sitnim svađama. Trpiš, trpiš dok ti ne pukne i onda napišeš pjesmu, ha-ha-ha...

Što sad u bliskoj budućnosti?

MAURO: Rekli smo da radimo materijale za sljedeći album, definitivno do kraja ove godine će biti snimljen, a s izdavanjem, pomalo, vidjeti ćemo što će još biti, ne žurimo. Želja nam je što više svirati, jedino nas 'pere' živa svirka, to je ono zbog čega i imamo bend. Hoćemo pokušati što dalje otići, u Švedskoj smo već bili, pa da vidimo još malo Europe...

U Švedskoj ste bili? Gdje? Kada?

MAURO: Da, sad već drugi put. Prvi put smo bili kao cover bend, a sad smo predstavili ovaj album.
ŽIK: U ponedjeljak smo se vratili...

MAURO: Bili smo fenomenalno primljeni. Tamo je to radila profesionalna ekipa u Eskilstuni (jugoistok, 60.000, op. Horvi), jednom jako lijepom blues klubu, a dan prije smo svirali u jednom susjednom gradu pored jednog starijeg rudnika željeza. Tamo je to čovjek kupio i preuredio u muzeje, restorane, klub i napravio cijeli jedan kompleks, uglavnom, bilo nam je jako lijepo. Švedska je predivna u proljeće kad sve zazeleni...

MOVA: Sad je bila drugačija priča kad imamo album, nisu nas više gledali kao cover bend.

Znači, pretendirate i na uspjeh vani s ovim materijalom?

MAURO: Pa to i jeste naša želja. Dobili smo ponudu da se tamo ponovno vratimo...

I onda su nas prekinuli. S pozornice su počeli nabijati po dobošu namještajući bubnjeve i više se nije moglo razgovarati, a i sam neki meštar od zvuka je momcima došao reći da im curi vrijeme za tonsku probu. Momci su otišli na binu, uštekali se i što je jako zanimljivo i pohvalno, tonsku probu su odradili za cirka 5 minuta. Tu nije bilo nikakvih naštimavanja, nekih prćkanja i sličnih, onih zamornih otezanja 'daj mi pojačaj monitor, daj mi ovo, daj mi ono sredi'. Istinski profesionalci. A kad su zasvirali na koncertu nekih sat vremena kasnije, zvučali su kao da su se u tančine namiještali barem cijelo popodne. Ah, da, skoro pa i zaboravih, o tome ima i raport na ovim stranicama...

horvi // 13/05/2014