RMislite da Pakistanci ne znaju svirati zapadnjačku glazbu i pjevati na engleskom? Da su nepismeni, ne znaju što je to internet, da su zaostali i da se olako predaju općoj društvenoj kataklizmi talibana ponizno sliježući ramenima mireći se da to tako zbog medijski loše prikazanog i fundametalističko-ispolitiziranog duha islama mora biti? Prevarili bi ste se. Ovaj trojac iz Karachija je osviješteniji od mnogih zapadnih im idola i uzora koje navode, redom: Black Sabbath, Annihilator, Metallica, Megadeth, Sadus, Death, Exodus, Sepultura, ExHorder, Destruction, Sodom, Slayer, Kreator, Warbringer, Testament, Onslaught, Overkill, Possessed, Deathrow, Metal Church, Iced Earth, Dark Tranquility, Anthrax, Tool, Scorpions, Deep Purple.
Dio nekadašnjeg Pakistana, zaboravilo se, bio je nekoć isto kao i Indija britanska kolonija. Nakon rata s Indijom ranih 70-ih, Pakistan je podijeljen na današnji Pakistan i istočni - Bangladeš. Unatoč islamu, arapskom pismu i službenom urdskom jeziku koji spada među najistočnije indoeuropske jezike, Pakistanci vrlo dobro znaju latinicu i drugi službeni jezik u zemlji - engleski kojim govore daleko bolje nego školovani Europejci pripadnici izvan anglosaksonske jezične skupine.

Bend postoji od 2006. kada se naveliko tragalo za Osama bin Ladenom, cijelo vrijeme su bili dio manje underground scene Karachija i još danas održavaju probe u skromnom sobićku s kojim su zadovoljni jer ima barem električnu struju. Jedno dulje vrijeme su bili u hiatusu i onda se vratili s novom postavom koju danas čine Daniyal Buksh Soomro (vokal, bas), Faiq Ahmed (gitara) i Hyder Ali (bubnjevi). Ovaj album su snimili u vlastitom studiju u Karachiju i s obzirom na uvjete vrlo dobro zvuči. Još nije to produkcijski popeglano do daske na svjetskom nivou i otprilike ima vrlo slične konotacije naših boljih demo bendova koji rade d.i.y. u vlastitom kućnom aranžmanu.

Ali umiju vraški dobro i iznenađujuće kvalitetno svirati, osobito gitarist Faiq kojeg bi poželio svaki ne samo thrash, već i metalcore, math, death, djent, pa i jazz-rock band. Njegove igre na žicama imaju mnogo atributa (staccato, melodije, solaže, tremolo, catchy, kratki riffovi, urnebesne skale...) i uopće ne zaglušuje bukom ostatak infrastrukture, kao što bi se moglo pretpostaviti. Zvuk im je kompletno čist i kompaktan, točno i razgovjetno se u tančine razaznaje svaki instrument posebno i što je osobito zanimljivo, niti malo ne nalikuju ni na jedan bend kojeg navode na listi uzora. Osjeća se da istinski uživaju u svirci što se osobito uočava u najkompleksnijem i tehnički najzahtjevnijem komadu, jednom od dva instrumentala "Thrashabandi". Da takav komad napravi Metallica, Testament ili Slayer, njihovim gitaristima bi se cijeli svijet klanjao do poda.
Totalno su upućeni u sve finese stila, pa isporučuju i zafrkantski komad "Mosh mosh mosh" s odličnim diverzijama i preobratima, ali još više od same glazbe koja je veoma dotjerana i energična opčinjavaju njihovi angažirani lirski motivi. Tekstovi su im protestni i izrazito revoltirano usmjereni na borbu za ljudska prava i jednakost, posve su realistični sa socio-političkom orijentacijom upravo iz samog srca svjetske kataklizmičke sredine, te vjerujte, nije uopće potrebno čitati i pratiti natucanja novinara, politologa i sociologa o situaciji u Pakistanu (i susjednom Afganistanu) jer ovaj trojac to radi daleko bolje. Lokalno, a ustvari globalno. Nevjerojatno. I osnovna im je ideja širiti istinu o njihovoj vraški napaćenoj zemlji jer vrlo dobro znaju kakav rejting su joj dali američki i zapadni promatrači.

Prvi dio albuma je najangažiraniji. Nakon uvodnog tromog instrumentala "Hidden voices" u "Abomination" opisuju se užasne situacije u njihovoj zemlji gdje već samo prvi stihovi govore 'dobrodošli na zemljište diskriminacije gdje su naši ljudi spremni za najgore - ubojstva, genocid, samoubojstvo - svi su s nama/ neodlučni, neučinkoviti, pokorni... vječno vladaju ništarije lideri, beskrupulozni vladari/ ustanite i omogućite jebenu borbu'. Naredna "Fatwa" je prožeta duhovnim svjetonazorom, a u njoj Daniyal pjeva na opaki death/black način o krvavoj smrti i planu većine naroda koji je rođen u borbi i želi u njoj umrijeti zbog ideala ne shvaćajući da gledaju opekline zemlje u kojoj je Sotona uradio dar-mar. "Democrazy" već samim svojim naslovom dovoljno upućuje u tematiku - borbu za pravedno društvo i ljudska prava koja se u njihovoj zemlji svode na paradoks koji neće samo tako lako doći ('snaga zarađuje novac, novac upravlja moć, demokracija neće doći bez obzira koliko dugo ćemo u tome ustrajati/... Mi biramo naše vođe s našim glasovima, hrane nas lažima, teroriziraju, okrutno stigmatiziraju - ustanimo zajedno protiv ostataka jebenog democrazy').



Nadalje, tu su još odlični brojevi "Twisted minds", najkompleksnija "Art of war" s izuzetno zanimljivim instrumentalizacijama basova i improviziranim efektima, potom "Escape from reality" te nadasve tragična društvena manija prikazana u "Virgin bomber" koja govori o treniranju bombaša samoubojica čiji je životni moto samo jedan - da umre pri ćemu će ubiti tisuće ljudi. Završetak teksta kaže 'zbog takvih, moji ljudi pate, zbog takvih, moja religija se prevrće u sramoti'.

Imaju i jednu koju su otpjevali na svome materinjem urdu jeziku "Hona Hai" po tekstu poznatog pakistanskog književnika Sabira Zafara. Doslovni prijevod je 'dogoditi će se nešto veliko', a u njoj se govori kroz što sve je prošao pakistanski narod u posljednjem razdoblju: 'u ovome gradu su izdajnici, došli su pogledati, korumpirati sva domaćinstva i ekonomiju od strane lidera ove nacije/ da preuzmu kontrolu/ mi Pakistanci se trebamo ujediniti i spasiti našu zemlju'. To je ujedno, kako poručuje i sam bend, pjesma za sve zemlje koje pate na isti način.

Kad pogledamo realno, niti mi nismo ništa bolji, samo kod nas američki šerif i zapadni neoliberalistički sistem ne trguje oružjem kao javnom nepravdom nego kapitalom udarajući nas po džepovima, nemamo bombaše samoubojice, ali zato se mnogo ljudi baca u suicid zbog najtragičnijih porodičnih, financijskih, materijalnih i društvenih sudbina. Isto tako, nismo spremni da nešto učinimo zajednički pozitivno za boljitak društva. Jedino možda mi imamo bolju garderobu, možda bolji životni standard, neki voze aute i mogu se špancirati luksuzno po gradu gnušajući se gradskog saobraćaja obožavajući elitna mjesta koja je opisao Gile u kultnoj "Zlatni papagaj".

Ovaj trojac je napravio s malo resursa mnogo kreativnog i odličnog materijala. Sjajna svirka, potpuna uronjenost u problematiku društva i nešto tananija produkcija koja je ustvari i nebitna. Poruka i poanta se nalaze ovdje - svjetska bol i ogorčenje iz zemlje koja demokraciju još vidjela nije na pravi i adekvatan način, a o njoj su toliko toga rekli kao da joj poznaju suštinu bolje i od samih 'naprednih' naroda kakvima žele postati.

Naslovi: 1.Hidden voices, 2.Abomination, 3.Fatwa, 4.Democrazy, 5.Twisted minds, 6.Art of war, 7.Hona Hai, 8.Escape from reality, 9.Virgin bomber, 10.Thrashabandi, 11.Mosh mosh mosh, 12.Devil inside, 13.Televised end

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/04/2014