Ljepoj, karizmatičnoj i seksipilnoj Taylor Momsen, pjevačici i gitaristici njujorškog benda The Pretty Reckless se ostvario američki san prije svega zahvaljujući uspjehu u Britaniji. Debi album "Light Me Up" (2010, USA no.65, UK no.6) na račun velikog hita "Make me wanna die" (UK no.16) prodan je u više od milijun primjeraka, a najavljujući drugi album, pilot-singl "Heaven knows" se dočepao UK no.1 najprodavanijih rock singlova. Istina da ovakvih hard-rock/metal bendova ima više nego u lovištu fazana, no rijetko koji ima ovakvu vizualno privlačnu frontwoman koja osvaja srca na prvi pogled. Nekada su takve rock-mačke bile Deborah Harry, pa Joan Jett, Lee Aaron, Doro Pesch, Lita Ford..., elem, sve prave bombe koje su osim seksipilnog femme fatale mamca imale i vokalne i kreativne potencijale uspješno ih iskoristivši i u komercijalnom aspektu. Momsen upravo poput njih, a i sama navodi da joj je Joan Jett jedan od uzora uz Nirvanu, jest - i lijepa i pametna cura koja umije i veoma moćno pjevati svojim glasom ohrapavljenim od nikotina i alkohola. Pakleno je seksi, te s gitaristom Ben Phillipsom kompletno potpisuje materijal ovog albuma stvaranog nekoliko godina; ujesen 2012. uragan Sandy uništio im je studio s opremom vrijednom navodno pola milijuna dolara, pa su veliki dio pjesama trebali ponovno snimati i zbog toga su ga posve revoltirani nazvali "Going To Hell". Kroz album Momsen, a katkad i Phillips izvikuju nadrkane stihove šaljući sve u vražju mater i pakao zbog sudbine i elementarne nepogode koja im se desila, ali se istovremeno obračunavaju i s katoličkim mentalitetom kojeg prikazuju zatucanim nakon 11.09.2001. tražeći očigledno i dublju inspiraciju u tragedijama, krvoprolićima i prirodnim katastrofama. Lirika je nastala pod velikim šokovima i stresovima uvlačeći Momsen u spontani vokalni izričaj kroz kojeg se nadebelo naziru tragovi maligana piva, oporog hard-bluesa i dakako, alternativnog šmeka, onog neglumljenog i oslobođenog patetične furke.



Pošto su između ostalog odradili i dvije izuzetno značajne turneje s Marilyn Manson i Evenescence, te odsvirali nekoliko koncerata s Guns'n'Roses, prvi dio albuma su napucali žestokim brojevima. Prvi singl "Follow me down" puca od siline onog upečatljivog glam-rock/metal sjaja Mansona s nekim akustično-melankoličnim sintagmama ('pij vodu dok je čista'), a naslovna, također objavljena na singlu "Going to hell" uz brzi tempo i finu kompaktnu produkciju (Kato Khandwala) izražava prljaviji hard-rock s groove-metal natruhama u odmjerenim količinama. U ovoj pjesmi se ispoljava i specifičan kompleksniji pristup u središnjem dijelu, a i neke moćnije i režavije prispodobe Momsen s vokalom Lite Ford.



Potencijalni hit, spomenuti "Heaven knows" uz pratnju zbora školske djece ima ogromne šanse prerasti u himnu generaciju pa i šire. Depresivna je pjesma s mantrom optužnice 'nebesa znaju da pripadamo putu dolje'. U pakao. U maniru kurentnih pop hitova gdje je kvaliteta glazbe najmanje važna, ali ima vraški izrežiranu jednostavnu koreografiju s kojom se 'peca' veliki dio auditorija kojeg sasvim vjerojatno ostatak materijala uopće ne zanima kao što to i jeste običaj kod autora koji naprave veliki hit.



Ostatak pjesama su prava kolekcija strasti seksa, droge i r'n'r-a. Isprekidan s obiljem akustičnih balada ("House on a hill", "Dear sister", kratka "Burn", završna "Waiting for a friend"), dvije žestoke drukačine (grungerska "Sweet thing" a'la Soundgarden, hard-blues "Why'd you bring a shotgun to the party?"), nekim iznenadnim aranžmanskim preobraženjima (flaute, orkestracije), umjerenim hard-rock/alter elementima ("Absolution"), album je od A do Ž djelo komercijalno orijentirane scene koja svoja nadahnuća crpi iz spoja alternativnog rocka jezdeći na granici tipične mainstream kaljuže. Pronađu se ovdje i dva sasvim drugačija komada - "Blame me", glazbeno i vokalno veoma blizak nekadašnjem jako dobrom senzibilitetu Stevie Nicks i Fletwood Mac, no poanta je posve cinična samooptužba. Vrlo sličnim tekstualnim manirom odiše i daleko rasplesanija "Fucked up world" u razmekšanom šlihu "Rocks" Primal Scream i nabrušenih rock hitova Pink postavljajući se u osvetničku poziciju kada 'dlanovi svrbe' i jedva čekaju da nekome opale po njuški. Iz mnogih pjesama se osjeća orgazam začinjen pogonskim sredstvima, iskrivljene alegorije, pljuvanje po smrtnicima koji čekaju iskupljenje, spas i milost Božju, a Momsen nasuprot vjerskim običajima, te posve u skladu svjetonazora r'n'r-a, nekad poput primjerice The Rolling Stones, ne želi biti spašena i živo joj se jebe za to. Želi samo seks, droge i rokačinu, pa makar ih opisivala i u naizgled sentimentalnim baladama. Uvjerljiva je u tome što radi poput đavolice koja mami na poroke, tabue i raskalašen život, ali ipak iza svega toga stoji prvenstveno jako dobro osmišljena medijska manipulacija zabave i ne prežestokog rocka. Odmjereno i izbalansirano onoliko koliko je potrebno da zadovolji veoma široke kriterije i ukuse uključujući istovremeno i klasične hard-metal fanove, alternativnu audijenciju, a i radio programe kojima hit "Heaven knows" idealno služi u konceptu 'pravog ženskog sexy-rocka'.

Naslovi: 1.Follow me down, 2.Going to hell, 3.Heaven knows, 4.House on a hill, 5.Sweet thing, 6.Dear sister, 7.Absolution, 8.Blame me, 9.Burn, 10.Why'd you bring a shotgun to the party?, 11.Fucked up world, 12.Waiting for a friend

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/04/2014