Mladom zagrebačkom thrash metal sastavu New Level zaista je trebalo jako dugo da dogura do debi albuma. Još kada su počeli kao klinci iz osnovne škole 2007. (imali su samo 13-14 godina), te jednom kao specijalni gosti nastupili na HGF-u 2008. izazvavši pravu malu senzaciju i nevjericu da ovako mladi momčići umiju šibati opaki thrash, već tada su bili svirački i autorski zreli za neki opipljiv nosač zvuka. Barem EP. 2010. su i pobijedili na HGF-u u vrlo oštroj konkurenciji ispred Vlaste Popić, Larve, Božjih ovčica, Geler Feler Triler Meler, Petar Punk, NeZnam, Hitchcocka, Pet do dvanaest... i tada se definitivno očekivao album jer su već imali nekoliko odlično snimljenih i produciranih kompozicija u studiju kod Trulog.

No, kako su usljedila previranja članstva, nesporazumi, pa i kreativne dileme, bend je stao s javnim aktivnostima rijetko održavajući koncerte. Ipak, daleko od očiju javnosti pripremali su se da konačno potvrde tu osvojenu titulu najboljeg hrvatskog demo benda i sredinom ožujka 2014. finiširali debi album kojeg su ponosno nazvali 'spremni i glasni'. Istina, konačno su spremni onako kako i treba.

Na ovih 35 minuta sabrali su 10 autorskih kompozicija od kojih neke vuku iz najranijih dana kada je Roman (bivši gitarist) imao samo 15 godina i osmišljavao riffove po uzoru na Metallicu i Panteru. Bez obzira što su kolekcionirali starije pjesme, po ovoj energiji i silini uopće se ne primijećuje da su produkt djece koja još nisu niti pohađala srednju školu. Danas ekipa ima u prosjeku 20-21 godinu i još su uvijek vrlo mladi, ali brate, šibaju kao da su već snimili najmanje 5-6 albuma i iza sebe imaju karijeru od dvadesetak sezona rokanja po velikim svjetskim pozornicama s najvećim vedetama metala.

Album u svim pogledima zvuči svjetski, prilično moderno s dodatkom groove naboja, te je posve kompaktne sviračke građe u kojoj se neprestano izmjenjuju gitaristički serijali uz poneku solažu Adriana (originalni član iz prve postave) i Fia, te moćna, iznenađujuće tromija i skuliranija ritmika Jurice Jakuša na vrlo harmonične staccato basove Saše koji ponekad povlače i funk konotacije. Vokali frontmena Ivana Smuda su bijesni, no ne i nerazumljivo grčeviti kao što crust i growl urlikatori znaju vrištati; posve je razumljiv na hardcoreaško-punkerskoj razini i uglavnom protežira kompletnu autorsku liriku sastavljenu od svjetonazora boraca protiv nepravde na svim razinama. O svakodnevnim stvarima i frustracijama kojima je okružen, te tvrdoglavom cilju do kojeg je poneki put vrijedno i lupati glavom o zid. Stihovi su vrlo kratki, a forma samog poetskog izraza je sabijena u 2-3-4 jednostavne kitice i repetirajuće kratkim refrenima. Na nekim mjestima se može osjetiti ponešto i od feelinga James Jaste (Hatebreed), no u globalu, osnovna sprega vokalno-glazbenog i lirskog dojma je pod velikim utjecajima spomenute Metallice i Pantere uz poneku veoma melodično otpjevanu ariju ("Bad people"). Pjesma "Raise" je očito nastala po uzoru nekih tema Metallice s "Ride The Lightning" albuma (osobito uvodni riffovi), no po definiciji bi odgovarala rap-metalu da Smud zarepa.



Jedino za naslovnu pjesmu "Ready'n'loud" Smud nije napisao tekst već Marin Bušić aludirajući na sve ono kroz što je bend prolazio da bi došao do konačnog cilja - albuma. Dakako, budući da bend uistinu ima oštar i moćan thrash/hardcore, pa i punkerski naboj što i jeste glavna vrlina istinskog thrasha, dovitljivo je iskombinirano nekoliko idealno odmjerenih referenci uključujući i groove potencije s kojima su dobili suvremeni stilski šmek. Podvuče li se paralela s varaždinskim Cold Snap, ovi momci nemaju 'pop' elemente, već onu pravu sirovost agresivnog i energičnog stava ne izostavljajući i neke brutalnije ulaske u blastbeatove i hardcoreašku tutnjavu (uvodna "Pain", "Refuse", "Love song", "I'm alive") daleko odmjereniju i friziraniju nego li je to bio običaj kod njihovih ranijih koncertnih nastupa gdje su zahvaljujući kojekakvim razglasima i lošijim tehničarima, gluhim i neupućenim u žanr, znali zvučati i poput death/speeda, pa i blacka.

Ali album je definitivno potvrdio njihove thrash korijene, ponekad se osjeti i Helmet, te natruha alternativnog metala (osobito u "Destiny" i "Smack the gods"), no u principu nigdje drastičnije ne odstupaju od klasičnih žanrovskih karakteristika. Primjećuju se i kompleksniji pristupi aranžmanima, raslojavanje sekvenci po detaljima, preobrazbama tempova i ritmike, te tehničkim spregama tako da su u kompletu ostvarili jedno od najboljih analognih ostvarenja hrvatskog metala ne samo tekuće 2014. godine već i 21. stoljeća uz Father i Infernal Tenebru.

Naslovi: 1.Pain, 2.Ready'n'loud, 3.Refuse, 4.Hate, 5.Bad people, 6.Raise, 7.Love song, 8.Destiny, 9.Smack the gods, 10.I'm alive

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 25/03/2014