Uh, uh, uh... pa zar je već prošlo 3 pune godine od mojeg zadnjeg susreta s Japanese Gum? Tja, jest. A meni se činilo da sam njihov zadnji rad poslušao prije maksimalno godinu, godinu i pol dana. Znam da su pred jedno 2 godine ili manje, nastupali u zagrebačkoj Tvornici i da na taj koncert nisam mogao doći, a kako mi se čini, bio je katastrofalno loše posjećen kako to biva kad su posve nepoznati bendovi u pitanju.

Japanese Gum se bore za svoje mjesto pod suncem i hrabro otvaraju nova područja estetike. Njihova glazba je jako čudna i neobično producirana izvan bilo kakvih kurentnih trendova, ne srlja u nikakve žanrove i pokušava u svome elektronskom izrazu biti što sirovija, maglovitija, nejasna, eksperimentalna i psihodelična. Oni kao takvi uistinu nisu bend za svakoga, posebni su i izdvajaju se po posve uvrnutom smislu za pop skladbu. Zvuče kao neki dream-pop/shoegaze bend prištekan na elektroniku kojeg slušate s jako loše snimljene kasete. Puni su halova i maglovitih delaya, a kad se odvrne ovaj njihov najnoviji, drugi album po redu 'do daske', uočava se futuristički elektronski shoegaze stil. Rekao bih i avangardan, otprilike onakav kakav je koncem 80-ih bio u nekim pjesmama My Bloody Valentine i Pale Saints s izgubljenim vokalima nepristojno zaboravljenog Galaxie 500 genijalca Dean Warehama. Ima čak i neke osobine dark/wave i post-industrial natruha, kraut-rock poteza, post-rocka, čudnovatih vizija na rubu ranih Cocteau Twins, no sveukupno zvuči toliko zanimljivo i uzbudljivo kao da svu pop glazbu nikada do sada ljudsko biće nije slušalo. Odnosno, ima magiju nečega što ja ne mogu točno objasniti nego riječima psihodelični lo-fi electro/analog nu-gaze.

Zbog ovakvog tretmana zvuka kojeg njeguju treba im skinuti kapu, u tome su potpuno dosljednji i originalni, ne pokušavaju biti 'clean', rade nešto sasvim zasebno i možda su tvorci nečega uistinu novog ako to prihvati i ostali dio pripadajuće scene. Uostalom, ako su growlove skužili brutalno nastrojeni metalci i dobar dio hardcore scene, lošu lo-fi produkciju ranih black metal albuma zaključno s Burzumom 90-ih, ne vidim zašto ne bi i ovakav zvučni tretman jednog dana prisvojio svaki elektronski bend kome je ionako preko glave svih tih pjesama i albuma Depeche Mode i kristalno čistih synth-pop/techno izvođača koji se vrte u jednom te istom krugu.

Japanese Gum jesu alternativa, potpuna, tu nema dileme. I ako spomenete njihovo ime koje još uvijek ne znači puno na karti independent scene, nećete niti malo pogriješiti. Oko njih se još uvijek nije stvorio nikakav kult fanova kao primjerice oko MBV, Throbbing Gristle, Swans ili Dead Can Dance, ali teško je za povjerovati da neće. U vremenu kada živiš s genijima koji mijenjaju glazbu onakvu kakvu poznaješ u neke sasvim nove dimenzije, jasno je da ćeš se opozicijski suprotstaviti nečemu novome što ti i ne izgleda baš nešto novo, ali drugačije jest. Idemo u jednu sasvim drugačiju sferu, evo za primjer Black Sabbath koje ranih 1970-ih nitko nije osobito volio i svi su pljuvali po nijima, a ipak su uspjeli niskim gitarskim štimovima i naglašenom horror estetikom pokrenuti cijelu lavinu koja se kasnije pretvorila u metal. Meni nije namjera sad nekoga od vas uvjeravati da su Japanese Gum napravili preporod kurentne 'pop' glazbe, ali da su drugačiji od svih koje znam, jesu.

Takvi hrabri, rekao bih pionirski potezi su sve rijeđi, a kad se pojave, prođu isto kao i čuveni debi The Velvet Underground kad muzike nije bilo tako puno kao danas gdje stalno moraš biti u toku i dnevno poslušati barem jedno 2-3 nova albuma da bi saznao što se događa u svijetu rocka i pop muzike. Gledao sam na TV jedan interview sa David Lynchom koji je lijepo opisao situaciju: 'u 80-im sam kupio 3-4 gramofonske ploče mjesečno i bio sam u toku, 90-ih sam morao kupovati nekoliko cd-ova tjedno, a danas moram slušati barem jedan album dnevno ako hoću biti u skladu s vremenom'.

E, pa taj jedan album, odnosno, da se vratimo na 3-4 albuma mjesečno, ili, kako je to ranije bio običaj da svaki zaljubljenik na pet prstiju izbroji svoje najbolje ploče, ostvarili su upravo talijanski Japanese Gum. Kad ne bi bilo ove hiper produkcije koja svaki dan izbaci po cirka 20-tak novih albuma (ja ih osobno dnevno dobivam barem 3-4-5 komada), ovi Talijani bi bili bez premca, te bi se odmah izdvojili po toj posebnosti koju u sebi imaju. A to je moć savladavanja 'clean' prostora, stavke na kojoj će im svaki diskofil zamjeriti - da nisu slušljiv ili zanimljiv bend. Malo brus. Upravo je u tome i njihova glavna caka koliko sam shvatio njihov prijašnji opus. Uopće se trude biti komercijalno šarmantni i živo im se fučka hoće li ih auditorij prihvatiti.

S druge strane, oni jesu itekako šarmantni upravo po tome što su izvitoperili produkcijske štoseve. Vokale i gitare su potisnuli skroz u pozadinu, nafilali debeli psihodelični zid klavijatura i u principu minijaturne elektronike, te dijagnosticirali idealan ritam koji varira od slow-down do mid-tempova. Čak je bas pedala izraženija, a popratni set posve zagušen što uistinu čudesno i neobično zvuči. Prve 4 pjesme "Fine again", "Comfy", te lagane ambijentalke s dramatičnim finišem "Foam made floor" i "Corporeal" neprekidno vibriraju raznim prijatnim eksperimentalijama ne izostavljajući pop, nježne 'izgubljene' vokale, melodičnost i razigranost ove tročlane ekipe (momentalno je čine Paolo Tortora, Davide Cedolin i Giulio Fonseca).



No, peta "Homesick" otvara upravo zbog izražene trome ritam mašine sasvim drugačiji ugođaj, minimalistički shoegaze EBM/industrial, te nije uzalud baš upravo ova pjesma odabrana za singl. Posve je netipična za ostatak materijala, te mada koliko god ona bila u konceptu pravi srednjestrujaški pop, upravo je zbog psihodelične produkcijske naravi nedostupna auditoriju uobičajenih instant pop i indie-pop hitova. Zanimljivo da je naslovna "Hi dreams" kratki dvominutni ambijentalni instrumental s elementima drone/industrial/noise-popa, te se gotovo niti ne zamijeti u ovoj psihodeličnoj šarži ustvari uvodeći u prekrasnu laganicu "Ignored" koja nadebelo podsjeti na OMD. Kako onaj iz ranih 80-ih, tako i na ovaj povratnički iz 21. stoljeća. Posljednje dvije teme "How to sleep well" i "Waterwalls" su za sanjarenje. Disaonantno rasplinute sa ambijentalijama klavijatura, posve laganim tempom i minimalističkim strukturama u kojima ne manjka smisao za skladne harmonije.

Osim ove čudnovate produkcije uvijek je redoviti upitnik iznad glave prouzrokovan tom namjernom mutnoćom vokala kao da je sve skupa snimljeno na jednoj jako lošoj audio kaseti pa se gotovo ništa od toga što je otpjevano veoma lijepo i senzibilno ne razaznaje.

Rezime: Brian Wilson i Beach Boys su se itekako trudili da se vokalno i tekstualno nametnu svakome, a ovi Talijani namjerno upravo tu svoju ljepotu patetike sramežljivo potiskuju na margine zbivanja čime dobivaju sasvim drugačiji zvuk, ali veoma lijep i neobičan, inovantan ugođaj.

Prekrasan maglovit i psihodeličan alternativni pop.

Naslovi: 1.Fine again, 2.Comfy, 3.Foam made floor, 4.Corporeal, 5.Homesick, 6.Hi dreams, 7.Ignored, 8.How to sleep well, 9.Waterwalls

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/03/2014