Naoko vrlo lijep album talijanskog psihodeličnog shoegaze/indie-elektronskog dvojca primjereno je ugođen za publiku koja voli samo dvije opcije: uspon i pad. Neke jače fabule baš i nema, ali su vrlo ugodni zvučni 'špageti' ekscentrici.

Osnovani su u Genovi 2005. kao trojac, no Luigi Bozzo je kasnije odustao od konstantnog rada, te se samo pojavljuje povremeno kao suradnik. Osnovu banda čine Davide Cedolin (vokal, synth, gitara, programi, bas, udaraljke, harmonij, samplovi) i Paolo Tortora (programi, synth, gitara, melodika, harmonika, vokali, samplovi), do sada su objavili dva EP-ija "Talking Silently" (2007, Marsiglia Records), "Without You I'm Napping" (2008, d.i.y.) i dva albuma od kojih je prvi "Lost In Weirdness" izdan 2009. za talijanskog izdavača Chew-Z, dok je ovaj drugi izašao na japanskoj etiketi Friend Of Mine Records. Uz to, sudjelovali su još na tri kompilacije "First AID Kit" (2008, Chew-Z), "L.S.O.A. Buridda vol.1" (2008, Marsiglia Records) i "Empty Nights" (2008, d.i.y.). Iza ovog satiričnog naslova albuma "Hey Folks! Nevermind, We Are All Falling Down!" (objavljen još u rujnu 2009) stoji bogato ukrašeni psihodelični kolorit koji prenosi neke od vitalnih smjernica psycho/shoegaze ostavštine još iz vremena ambijentalnijih uboda My Bloody Valentine i Pale Saints sve do novovjekovne struje koja često poseže i u duboke korijene eksperimentalne i atmosferične glazbe, poput primjerice David Sylviana (i njegovih Nine Horse), Radiohead, Six Organs Of Addmitance, Christian Fenesza, Johann Johannssona... Japanese Gum pokazuju cijeli niz utjecaja koje su ravnomjerno prepleli u svoj stil, od dream-pop izgubljeno snenih vokala nalik na nikad prežaljene Galaxie 500 (Cedolin katkad zazvuči i poput Bajsa iz Claymore, ex-Infra-Red), psihodelično čvrste potke koja isijava gotovo sa svakom sekundom, sve do drone/down-tempa ili kurentnih obrazaca poput electro-glitcha što se najočitije odražava u skoro eksperimentalnom ambijentalnom komadu s prekrasnim nazivom, "To erase pains" (inače, pjesma je kao storena za Raabensteinov Nonine Recordings). Također paralelno kombiniraju živi set bubnjeva sa elektronskim ritmičkim pomagalima, a ponekad i oštro nabijene gitarske distrozije s kojima dobivaju klimaks u nekoliko vrsnih, gotovo progressive/sympho komada kao što su uvodna "No help for the wicked (the month of the dictators)", "Cluster of bees" (čiju raskošnu ljepotu treba čekati nakon pune dvije i pol minute elektronskog ambijenta) i "09" (u kojoj se pojavljuje i prateći ženskasti Paolov vokal a'la Delgados). Duboka organska psihodelija njihove glazbe je element s kojime najbolje korespondiraju, te je prilagođavaju na raznolike načine. Primjerice, "Big whale" je svojevrsni prozračni electro-glitch (sa synth bojama nalik na Bian Enove ambijentalne albume) koji kulminira u drugom dijelu aranžmana sa ambijentalnom post-rock gitarom i živim bubnjevima, te se nekako doima kao hit albuma, mada je u njihovom slučaj hit ravan onome što su primjerice još u 90-im radili Mogwai koji nikada nisu imali hit. Ako ćemo tražiti ono nešto što se zove 'hit' ili barem nalik tome, onda je to sarkastično nazvani ambijentalni instrumental "Sunless summer" koji je istovremeno i hladan i topao jer prikazuje surovo ljeto u kome nema sunca. Jedna od najneobičnijih skladbi je 'nijemi' vokalni experimetalni instrumental "Raskol'Nikov" koji vuče na post-industrial sa minimalističkim taktovima ritam mašine (hm, "Vienna" Ultravox se nazire negdje...). Svi tekstovi su na engleskom jeziku, veoma su potisnuti u pozadinu zvučnog zida gdje prije svega prednjače raznorazne improvizacije u miksu elektro-akustike. Ako bi se trebale izvuči neke, nazovimo dance-skladbe, teško ih je pronaći u naslagama psihodeličnih slojeva, ali plesnije, mada gotovo chill-out/ slow-down crte postoje u blagom psycho electro-popu "Chlorine blue" sa urnebesnom završnom gitarskom noise/shoegaze dionicom, sladunjavom, također psycho electro-popu "Mistake/ ghost", predzadnjoj "Hon.e" i posljednjoj "First reminder" koja pokazuje i stanovite utjecaje klasičnog synth/electro-popa s blagim otklonom u eksperiment.

Album je jedno od prijatnijih iznenađenja u pogledu kombinacije elektronike, glitcha i živih instrumenata, te svakako predstavlja unikatni ambijentalni down-tempo kojim je jasno naglašena kreativna osobina Davide Cedolina i Paolo Tortore da su spremni (kao što slika pokazuje), zaroniti da istraže barem površno po percepciji ljudske mašte. No, unatoč sve ljepote koju Japanese Gum zvučno predočavaju kroz ovaj 65 minuta dugačak rad, nazire se jedna stalno prisutna kostanta koja se pomalo pretvara u predvidljivu monotoniju; gotovo sve pjesme su odreda dvodjelnih aranžmana s laganim uvodnikom i nešto razgrađenijim drugim dijelom, jednostavnije rečeno - uvod, uspon i nagli spust. A to baš i nije tako zanimljivo na duže staze. Na brdo i s brda. Vjerojatno su album zato tako i nazvali... Ali i u tome ima simpatične ljepote.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/06/2010