U današnje vrijeme malo tko zna što bi trebala biti Gropius kuća. I ustvari, što je Gropius? Da nema neke veze sa fanovima i groupies napastima od kojih sve velike zvijezde bježe glavom bez obzira gotovo kao u strahu od paparazza?

Kad se obično neki enigmatičan pojam pojavi kod rock autora i općenite pop scene, malo tko se potrudi da ga pojasni. Pa si ti misli i gruntaj o čemu je riječ. I na koncu ti ništa nije jasno ako direktno ne pitaš tvorca, a on će ti reći da si kmet jedan zaostali koji ništa nije shvatio, idiote jedan tupavi...

No, kod današnje klasične glazbene armature, ili točnije kod izdanja koja s vremena na vrijeme pristižu iz američke etikete Innova Recordings namjenjene modernoj klasici i avangardi redovito se dobije kompletna priča priložena u popratnu knjižicu cd-a. A mnogo puta i puno više od toga.

Elem, ovdje je američki kompozitor Neil Rolnick (rođen 1947.), inače sa stažom duljim od 30 godina rada sklon kompjuteru, laptopu i starim synthovima ispričao dvije priče iz vlastitog života pri čemu se duhovito poigrao vlastitim propustima i nekim vitalno važnim zdrastvenim problemima kroz dvije polusatne kompozicije.
U bazičnoj "Gardening at Gropius house" se vraća u rane dane mladosti kada je kao 19-to godišnji student engleske književnost na Harvardu 1967. preko tadašnjeg, nazovimo 'student-servisa' dobio posao vrtlara kod jednog starog gospodina koji se zvao Walter Gropius. O njemu nije znao ništa, a nije ga niti osobito zanimalo tko je on, no s vremenom je saznao da je nekoć bio slavni arhitekt škole Bauhaus koji je s još nekolicinom umjetnika tokom 2. svjetskog rata prebjegao iz Njemačke u USA, da mu je prva supruga bila Alma Mahler, udovica čuvenog Gustava Mahlera, te da se družio sa velikim kompozitorima Arnoldom Schoenbergom, Belom Bartokom i Igorom Stravinskim što se uvjerio vidjevši u kući mnogo zajedničkih fotografija. Shvatio je da je starčić nekoć bio velika zvjerka, ali kako je Rolnick tada bio praktički nadobudni student koji je slušao samo neke evergreene i folk pjesme, nije se mogao načuditi kada mu je zadao jednu suludu ideju o uređenju okućnice koja je ionako bila jako lijepa sa podšišanom travom, drvećem i kamenim zidom u New England stilu. Gropius je htio uglađene linije i blokove od troske koji vrve u travi, te kako je radio po njegovim uputama, potpuno je izmijenio krajolik u umjetničku formu Bauhausa o kome tada nije znao mnogo. Tokom proljeća i ljeta te 1967. godine kompletan pejzaž je bio apstraktan - mnogo je prekopavao, farbao, premetao blokove i znojio se čudeći se kako to ovom starčiću padaju takve ideje na pamet. Gropius je umro dvije godine kasnije, a Rolnick je tokom 70-ih shvatio da je radio kod najznačajnijeg arhitekta 20. stoljeća i pokretača prve škole dizajna Bauhausa. Prisjetio se šta su sve razgovarali, te je onda desetak godina kasnije upisao glazbenu akademiju i studirao kompjutersku muziku u Stanfordu kojeg mi u Hrvatskoj i na Balkanu vrlo dobro poznajemo po KZSU radio programu koji vrti izdanja Slušaj najglasnije. Kako je svijet mali, ne?

Kompoziciju je aranžirao za bend od 13 muzičara (2 flaute, 2 oboe, 2 klarineta, 2 trube, te po jedan fagot, trombon, piano, električni bas i bubnjevi), a on sam je skladao posebne elektronske sekvence na laptop kompjuteru. Jedna od interesantnijih stvari jest da odmah u samom uvodu startaju violine nanizane u minimalističkom spektru, ali violinistima niti traga niti glasa. Ustvari, Rolnick ih je samplirao, te je bubnjar Christopher Thompson odigrao plesni tempo koji ne jenjava prvih 6 minuta. Druga zanimljivija činjenica jest da Rolnick skoro pa i ne treba muzičare budući da on sam sve može samplirati i odsvirati tako da zavara kako je ovdje bio prisutan gudački orkestar. U globalu, ovih 13 muzičara gotovo samo da imaju funkciju sviranja nekih sitnijih efekata dok je cijeli osnovni kostur elektronski. Tijek skladbe se razvija po Schoenbergovoj 12-tonskoj skali s mnogo uzastopnih melodija, obaveznih kompleksnih aranžmanskih promijena i općenitim ugođajem koji sugerira koliko je Gropius bitno utjecao na njega upravo svojim neobičnim zahtjevima vrtlarskih obaveza.

Druga polusatna monodrama "Ansomia" je izraz koji znači gubitak osjetila mirisa. A kako je Rolnick izgubio sluh na lijevo uho 2008., ovdje se metaforički poigrao s vlastitim nosom kao što se inače u praksi svakodnevno opterećuje sa uhom. Kompozicija je napravljena u mono tehnici jer on inače samo tako percipira zvuk, te je u igru ubacio i tri imaginarna lika koje je prozvao Andy Osmia i 2 Scents koji su njegov unutarnji govor iliti ego koji se ruga samome sebi. Vrlo lijepe vokale otpjevale su Maya Kherani (soprano) i Carrie Zhang (alt) predstavljajući 2 Scents, a bariton Daniel Cilli glumi upravo Rolnicka, odnosno Andy Osmiu koji je preopterećen svojim nosom. Tekst je vrlo komičan pitajući se kako će bez nosa osjetiti kada se mora tuširati, promijeniti majicu, ima li zadah iz usta ili nedaj Bože, kako će osjetiti dim ako se nešto zapali u kuhinji. Nos naziva i dalje svojim 'super-schnoz' partnerom ispred očiju s kojim svakodnevno hoda po New Yorku, hahaha.

Sama forma skladbe je daleko kompleksnija od prethodne s brojnim dramatičnim prevratima, nema plesnih ritmova, no u principu je melankolična satira. Izvedena je pomoću The New Music Ensemble of the San Francisco, a i u njoj je, dakako, Rolnick utkao tko zna koliko elektronskih laptop sekvenci. Kod njega se gotovo čini da može pomoću kompjuterskog programa insinuirati cijeli orkestar, pa je bespotrebno analizirati šta je od ovih zvukova analogno, a šta digitalno.

Ova dva komada ga prikazuju kao svojevrsnog ozbiljnog komediografa. Ima duhovitosti, ne skreće s teme, posve je usredotočen na fabulu, ne pretjerava s ničime, te je pri tome i veoma zabavan. Dakako, najinteresantnije su sve te njegove mnogobrojne adaptacije samplova koji u potpunosti zavaravaju kako je ovdje bilo jako mnogo živih muzičara, daleko više nego li ih je bilo. Opuštajuće i dijagnostički sređeno u tančine.

I još nešto o Rolnicku. Koncem 80-ih je boravio u nekadašnjoj Jugoslaviji nedugo nakon prvih albuma "Solos" (1984), "A La Mode & Real Time" (1987) i "What Is The Use?" (1988), pa je svoj četvrti album nazvao "Balkanization" (Nonesuch Records, 1990) poigravši se imaginarnim pejzažima u formatu kompjuterske glazbe. Uradio je i album s obradama Roberta Johnsona ("A Robert Johnson Sampler & Vocal Chords", 1990., Centaur Records) i makedonske glazbe ("Macedonian AirDrumming", 1992.Bridge Records), sve uglavnom na svojih 17 zvaničnih albuma je komponirao na kompjuter, a momentalno radi kao glazbeni profesor u Troyu (država New York).

Naslovi: 1.Gardening at Gropius house, 2.Ansomia

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/03/2014