Opaki dark hardcore četverac iz Lavala na svome debi albumu je još pojačao abrazivnost i sirovost zvuka spram prvog EP-ija "Rigorisme" objavljenog u proljeće 2012. godine. Dok su na EP-iju imali prilično fini tehnički karakter s kompaktnim skladovima, clean gitarom i pomalo metalizirano-noiserskim basovima s ponekim eksperimentima, ovdje je čitava slika posve pomaknuta kao da je riječ o sasvim drugom bendu.

Ustvari, mnogo toga što se naziralo, isplivalo je na površinu zahvaljujući nekolicini vitalnih faktora - bend je potegnuo u daleko kompleksnije i kaotičnije strukture koje je ponovno producirao Amaury Sauvé, a mastering je radio Nick Zampiello, svima znan po radu sa Converge (usput, radio je i sa Gaza, te Cave In). Moglo bi se pomisliti kako su sada još finiji i čišći, ali malo brus. Nikako. Skroz su prljavi, sirovi, frenetično nazubljeni energijom i ludilom, raznim gitarskim škripovima, visokim tonovima i naizgled, kaotičnim neredom koji ne jenjava od prve do posljednje, 28. minute. Sve je to zasluga vještih produkcijskih finesa, a dakako i samog benda, tako da se onaj odličan EP sada doima samo kao površna avantura u pronalaženju pravog zvuka.

Ludilo i kaos koji proizlaze iz ovog materijala potencirani su serijalima uzburkanih strasti zajedništva ove četvorke: u globalu gledajući transparentno su kompozitorsku vještinu razdvojili na nekoliko stavaka. Prvi dio skladbi im frca novovjekovnim pristupom ka hardcore izrazu, u drugome se ispoljavaju sami instrumentalisti, a recimo, onako 'od oka', treći im funkcionira kroz de-kompozicijski pristup s razbijanjima struktura. U tom pogledu su napravili stilsku smjesu često povezanu i sa psihodelično-eksperimentalnim dionicama izbacivši posve iz upotrebe one oldschool manire koji su donekle, ponekad bili primijetni na EP-iju.

Sve ovo govori da su u svega godinu i pol dana napredovali ogromnim koracima mada nemaju nikakve visoke afinitete, barem za sada. Interesantno, ovaj album su snimili za samo 5 dana, elem, otprilike za onoliko koliko i našim demo bendovima treba da zabilježe svoje kreacije.

Album je doslovce rascjepkan s kratkim i duljim pjesmama, a obje solucije sadrže pregršt uzbuđenja. Kratke, katkad jedva od minute i pol su uglavnom nabijene frenetičnim i kaotičnim tempovima s mnogo ritmičkih izmjena, dok dulje obavezno u sebi sadrže eksperimentalije ("Aux porcs" od 6 ili "Curatelle" od 4 i pol minuta), mada nije isključeno i da kratke stvari donesu neke neočekivane rošade poput "Via dolorosa" u kojoj se osim hardcorea susreću elementi sludgea i noise-rocka. Gitarist Quentin Sauvé je ponekad glavni kotač benda, umije luđački razoriti um, daleko bolje od vokalista i ritam sekcije...

Od uvodne, najkraće "Foi borgne" (samo 1.21) počinje ludilo, a i simpatije na prvi pogled, odnosno na prvo slušanje, te se otprilike sličan brutalan tempo nastavlja u narednoj "Flétrissure" začinjen s nekim lakšim sludge supstancama, no i ovih, sveukupno jedva 3 minute odmah u startu sugerira kakav će ostatak materijala biti. Kaotičan, zvrzlan, neuobičajen, katkad kontradiktoran i osobito agresivan s mnoštvo abnormalnih disfunkcionalnosti i anomalija žanra, a to je bend i želio ostvariti.

Tako se već prva kompleksnija i znatno dulja "Équarrissage" pretvara u mučnu i tjeskobnu seansu borbe za obespravljenu generaciju, znakovito nazvanu 'nepismenu'. Naravno, riječ je o varci, tj. metafori budući da je čitav album u znaku depresivnog stanja beznađa koje nam je servirano od strane političkih i medijskih manipulatora.

Ovdje se redaju pjesme ko' na pokretnoj traci; praktički se pretapaju jedna u drugu ne dozvoljavajući predah, a jedan od sjajnih poteza benda je što su uz originalne tekstove na francuskom jeziku priložili i prevode na engleskom, tako da se, barem meni neupućenome u njihov izvornik pokazuju i one lirske strasti pune poetskog punkersko-hardcoreaškog bijesa, kriticizma i prezira bez ijednog 'fuck' ili nekog pogrdnog, banalnog izraza. Tekstovi su odlični, te u skopu s nevjerojatno pomahnitalim frontmenom i stihoklepcom Matthias Jungbluthom doimaju se poput nekog novog apostola koji bilježi novi dodatak "Knjigi otkrivenja". Onako kako je onih 40-tak autora pisalo s ogromnim vremenskim razdobljima Bibliju, no Matthias ne veliča Boga, niti ne traži njegovu pomoć; on se obraća ljudima znajući da se Bog nalazi u njemu tumačeći njegov duh iz svoje bezperspektivne strane.

Bez obzira što je ovaj album strašno brutalan u svojem stilskom i žanrovskom aspektu, te ima sijaset jako prljavih kompozicija, možda i namjerno degradiranih da budu što nedostupnije za široke mase, iza toga stoji jedan veliki pozitivistički duh spoznavanja realnosti onakve kakva jest. Nema glorificiranja, mada mnoge stihove kreteni mogu krivo protumačiti. Na svu sreću, do takvih, barem za sada, Calvaiire neće doći, da tumače što je 'samoproglašenje mučeništva kad nemaš škole', 'oholost gorkih kajanja', 'odobrenje štakora s obje noge zagrezle u svome sranju' i 'dezerterstvo u ratovima koji nikada nisu trebali biti' kad im pjesme govore o konačnom raspadu ovog društvenog modela, kakvog bi valjda svi htjeli doživjeti.

Razočarenje općim društvenim i socio-političkim životom, navodno ultra-mega suvremenim, razdire ovog poetu punog duhovnim stvarima i humanošću. Uklopljeno u ovakav odličan bend, stvara se osjećaj da iz gorućeg žbuna grmi sam Bog iz Starog zavjeta koji će na nas sasuti vatru i pošast. Matthias ništa ne govori iz osobne perspektive, već iz aspekta veoma vještog govornika, duhovno i filozofski izgrađenog čovjeka čije se poruke moraju jednostavno čuti i tumačiti.

Sofisticirano i neobično jest u lirskom pogledu, kaotično, ponekad i vrlo zvrzlano, dakako uzbudljivo u stilskom izrazu, ali poruka je sasvim jasna, odlična i posve dorečena.

Sjajno.

Naslovi: 1.Foi borgne, 2.Flétrissure, 3.Équarrissage, 4.Atra bilis, 5.Aux porcs, 6.Simulacre, 7.Suture, 8.Via dolorosa, 9.Curatelle, 10.Meurtrières

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/12/2013