Iako me, još pubertirajući, glas i hvalospjevi "Bože" Gallaghera i otočke scene odbijao od prvog albuma, suradnja s Rick Rubinom na snimanju nasljednika me zaintrigirala za ovog mladog britanskog "novog Dylana".
Njegova mladost i poletnost je vjerojatno i pridonijela tome da se odlučio na brzinsko izbacivanje novog albuma te je uslijed turneje i promoviranja još vrućeg debija odlučio potegnuti do Malibua i megaproducenta, već spomenutog Rubina.
Najavni, neobićno žestoki, single "What doesn't kill You" je odmah pokazao da će album biti dosta agresivniji i bučniji od prvog. pa Bugg u toj pjesmi više zvuči kao Arctic Monkeys s prvog albuma, a ne kao neki folk-bard kakva mu je etiketa prišivena. Iako se s ovim albumom više približio žestokom britanskom zvuku bendova poput Palma Violets, s druge strane se poigrao i tipičnim Laurel Canyon zvukom američkih kantautora s kraja 60-ih te je time opet napravio iskorak prema "amerikaniziranim" britanskim genijalcima poput The Coral.
Jake Bugg je s ovim drugim albumom pokazao mogućnost nevjerojatnog razvoja i sazrijevanja u samo jednoj godini. Ne mislim time da je album bitno drugačiji od prvog ali je u svakom slučaju bolji i raznovrsniji od debija. Za uvod i priključak je odabrana dylanovska "There's a Beast ..." da bi nakon nje odmah uletio u žestoke "Slumville Sunrise" i "What doen't kill You" da bi malo smirio stvari s prekrasnim baladama poput "A Song for You" i završio s epskom "Simple Pleasures" i opet povratku na Dylana u "Storm passes away". Jake dobre i Jake zrele za svoja leta.

ocjena albuma [1-10]: 8

le figuar de kranque // 08/12/2013