Čini se kako je kod Arcade Fire sve posloženo po nekom aritmetičkom redu, pa su im albumi uredno objavljivani svake tri godine, stoga smo i ovaj novi, čekali isto toliko. Kao i dosadašnjih tri puta, i ovaj puta su pripremili nesvakidašnje izdanje, pa je tako ovaj album, koji traje nekih 85 minuta objavljen kao dupli cd, ali kao dupli vinil.

Na vinilu je, srećom, izbačen nepotreban uvodni desetominutni pretihi experiment i odmah Vas pogađa prvi singl i naslovna pjesma s albuma Reflektor. I tu odmah dolazi do izražaja toliko isticana suradnja s James Murphyem (LCD Soundsystem). Elektro plesni ritam spojen sa specifičnim vokalima Wina Butlera i Régine Chassagne, ne osvaja na prvu loptu, ali uz opetovana slušanja sve više dolazi u uho i, nakon mrštenja zbog "uništavanja Arcade Fire zvuka" shvaćate da je to ustvari bilo potrebno, jer se u zadnjih deseta godina jednostavno "nakotilo" previše ArcadeFire-like bendova i oni su se jednostavno morali odmaknuti od svega toga.

Tako smo na ovom albumu, uz pomoć malo elektronike i genijalnosti Wina Butlera i Jamesa Murphya dobili novi Arcade Fire zvuk, koji ćete morati preslušati više puta kako bi shvatili o čemu se radi, a to je ustvari "gemišt" svega što se trenutno može čuti na indie i ostaloj sceni.



S We Exist i Normal Person prošetali smo The Black Keys kvartom, nakon toga brzo se prebacujemo na brazilske plaže u uvodnom dijelu pjesme Here Comes the Night Time, da bi još brže usporili na četvrtinu ritma i tako otplesali ovu šestipolminutnu sambu. U Flashbulb Eyes ritmom su se približili Beli Lugoshiju i krokodilima koji odlaze, u Joan of Arc podsjetili su me na Mobyevu "Animal rights" fazu, dok mi se You Already Know nekako činila najsličnijom Arcade Fire prošlosti.

Drugi cd počinje s novom verzijom pjesme Here Comes the Night Time (II), dok je sljedećih skoro trinaest minuta posvećeno Eurydici i Orpheusu, koji su ujedno i glavni likovi na naslovnici albuma. Awful Sound (Oh Eurydice) difinitivno je najljepša pjesma na albumu i unatoč naslovu, pogodna je za mixtejpove u raznoraznim prigodama.
I dok koncentracija već počinje popuštati zbog duljine albuma, uskače Afterlife, drugi singl s albuma koji ima toliko zarazni ritam, da noge ne slušaju, nego počinju same cupkati na mjestu. Na žalost, posljednja pjesma, Supersymmetry, je u potpunoj simetriji s uvodnom pjesmom i potpuno se nezasluženo našla na albumu, umjesto na b strani nekog singla.

Kad bi maknuli ove dvije "pjesme", ostalo bi sat vremena materijala koji zaslužuje čistu desetku, ovako…

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 06/12/2013