Prvi dan

Prije svega treba reći kako je odluka da se festival premjesti u zatvoreni prostor bila opravdana jer se tik pred početak programa spustila apokaliptična kiša. Zbog toga je satnica pomaknuta i setovi nešto skraćeni, ali bar će se dobiti intimniji klupski ugođaj što će više odgovarati senzibilitetu pojedinih izvođača.

Prvi su nastupili Side Project, tzv. graveyard pop duo Luke Vidovića i Anje Pape, ovaj put pojačan za bubnjara, gitarista i basista. Slušajući album prvijenac Things Which No One Else Should Know About stječe se dojam kako se radi darkwave s tu i tamo ubačenim vokalima. Uživo je pomalo drugačije jer je ritam malo ubrzaniji i do izražaja dolazi melodičnost koja je na albumu zakopana ispod naslaga beskonačnih synthova. Tako dolazimo do čudnovatog mračnog križanca klasičnog Depeche Mode-a, futurepopa jednog Covenanta ili VNV Nation, The Cure iz Disintegration faze, shoegaze-a i kurentne r'n'b avangarde poput FKA Twigs, Kelele ili Tinashe. To se najviše očituje u pjesmi Unify na kojoj je gostovala Nikol iz NLV koja je bila vrhunac nastupa. Vokalno Luka vuče na neku kombinaciju Dave Gahana i Iana Curtisa i ponekad zna otići samoparodiju što je u biti i jedini element glazbe koji zna zasmetati. Anja ima topao vokal nekarakterističan za ovako, uvjetno rečeno, hladnu glazbu. Sve u svemu, našli su prostor u kojem im je ugodno, prepoznatljivi su, a i u Zagrebu je uvijek postojao veliki interes za ovakve bendove sa mračne strane.

Sljedeći su nastupili Koala Voice, mladi slovenski indie-rock bend iz Kisovca. Informirajući se o bendu, u par navrata sam naletio na izraz disco pa sam se pobojao da će to biti nešto kao Scissor Sister ili neki drugi revivalisti. Nasreću, strah nije bio opravdan jer bi se bend na prvu mogao nazvati slovenskom verzijom Sleater-Kinney, makar ima tu svega, funka, hip-hopa, metala pa čak i progresive. Posebno je bio raspoložen gitarist Domen koji je, očito pod utjecajem klasičnog rocka, u jednoj solaži znao prijeći put od Chuck Berry-a, preko Jorme Kaoukunena pa Wilka Johnsona do no-wave i noise junaka. Ritam braća Miha i Tilen ne dopuštaju predah niti ostatku benda, niti publici dok je pjevačica/gitaristica Manca jedna od karizmatičnijih pojava na pozornici u zadnje vrijeme. Album prvijenac Kangaroo's a Neighbour kojeg su promovirali dosta je teško preporučiti jer sve pjesme zvuče kao usporene i ogoljenije verzije onoga što su svirali uživo tako da se za puni dojam onoga što izvode Koala Voice treba iskusiti uživo. Uglavnom, najveće iznenađenje i najbolji nastup prvog dana. Ne znam je li im ovo prvi nastup u Zagrebu, ali se nadam da neće biti i zadnji. Dunja Ercegović, tj. Lovely Quinces je privukla pažnju medija nedavnim društveno-političkim angažmanom što je možda i zasijenilo njezinu glazbu. Odmah moram reći kako možda i nisam najbolja osoba za ocjenu njenog nastupa jer mi ta vrsta glazbe nije bliska. OK, vokalna interpretacija je strastvena i emotivna, ima tu rašpe i elemenata sagorijevanja na pozornici kao Janis Joplin kao i čistog anđeoskog glasa i mirnog lamentiranja Joni Mitchell ili Emmylou Harris. Radi se o karizmatičnoj i komunikativnoj osobi koja između pjesama zna malo zastraniti, ali ne možeš joj to uzeti za zlo. Publiku je okupila u velikom broju, činilo se da im se sviđa, i to je jedino bitno. Nadam se samo da će se ostvariti najava o punom pratećem bendu u pratnji kojeg bi Dunjin specifičan vokal dobio neku drugu dimenziju koja bi možda približila njen senzibilitet većem broju ljudi. Anna Calvi je nastupila kao headliner prve večeri što se uostalom vidjelo iz poprilično popunjenog Velikog pogona. Slušajući njezine albume, stječe se dojam kako se radi o pjesmama iz tzv. Brill Building ere samo što Anna umjesto raskošne orkestracije koristi nešto jednostavniji i konvencionalniji aranžman. Na albumima je većinom prisutna lagana atmosfera bez ulaženja u neke teže teme, glas i melodija su u prvom planu,a instrumentalizacija i aranžmani su u službi istih dok je na koncertu sasvim druga priča. Čak bih rekao da je na koncertu Anna prvenstveno gitaristica, a tek poslije toga pjevačica. To je postalo očito već u uvodnoj pjesmi kao i u Suddenly kada je zaredala niz atonalnih solaža kojima je nemalom broju ljudi poparala uši. Da je više nego sposobna odsvirati i virtuoznu solažu, dokazala je u Elizi sa solažom sa kojom bi se pomučio veći broj gitarista. Kako se ne bi sve pretvorilo u pokazivanje sviračke vještine, treba spomenuti kako jeb Anna i izvrsna pjevačica koja sa svojim dubokim glasom može sa jednakom uvjerljivošću dočarati iskrenu ljubav kao i cijeli sijaset ostalih povezanih emotivnih stanja. Nastupila je u postavi sa bubnjarom, perkusionisticom/gitaristicom i elektroničarem/basistom. Sve pjesme su poprimile taj žešći facelift pa su tako tako i laganije pjesme, pogotovo sa prvog albuma, poput Love Won't Be Leaving ili Blackout dobile još jedan sloj dramatike. Bilo je očito da je publika većinom došla isključivo zbog Anne jer su ekstatično regirali na svaku pjesmu, a pogotovo na ranije ubode kao što su Desire i Suzanne & I koje je taktično ostavila za kraj. Na kraju treba reći kako je opravdala status headlinera te kako se radi o nastupu koji definitivno treba vidjeti ako postoji prilika jer će rijetko koga ostaviti ravnodušnim. Nastup možda je bio malo kraći, ali to ćemo pripisati promjeni lokacije i satnice. Što se tiče glazbenog djela, prvi dan festivala je ispunio očekivanja, bar u glazbenom dijelu. Ako zanemarimo malo kraće setove, svaki izvođač je pokazao najbolje od sebe, po meni svi su ispunili očekivanja, neki su čak iznenadili, nitko nije razočarao. Posjećenost je bila OK, moglo je to i bolje, ali obzirom da se radi o izvođačima koji nisu mamac za neku širu publiku još je dobro i prošlo.

Drugi dan

Drugi san je također bio obilježen ne samo kišom već i tučom i olujom koja bi bilo kakav pokušaj održavanja koncerta na otvorenom učinila nemogućim. Vjerojatno zbog toga je nastup Yellow Buzz-a popratilo svega šašica ljudi. Budući se radi o no nonsense garažnom bendu sa elementima bluesa, neke suštinske različitosti u pjesmama i nema već se sve uglavnom svodi na tzv. pokazivanje snage tj. nizanje blues/rock klišeja. Nema ništa loše u tome, dapače Yellow Buzz to rade izvrsno i uvjerljivo. Vokalna interpretacija gitarista je Joe-a je taman toliko gruba i primitivna koliko treba biti. Uglavnom, svi koji vole bezumni headbanging došli su na svoje. Sljedeći su nastupili Straight Mickey and the Boyz, jedini bend na festivalu koji je pjevao na jednom od regionalnih jezika (ako ne računamo par pjesama od Koala Voice). Oni su jedan od onih buka je modi bendova gdje je cilj izazvati reakciju količinom i intezitetom slabo povezane buke. Najlakše bih ih bilo usporediti sa Repetitorom, ali pjesme SMATB su puno više nepovezene i sklone improvizaciji da u par navrata nije bilo jasno da li se radi o pjesmi ili o ad hoc improvizaciji. Vokalni dio se uglavnom svodi na ponavljanje parola koje su većinom izvikivali gitarist Miki i basist Boca. Ovakvih bendova je na ovim prostorima od pojave Koje bilo i bit će na bacanje, SMATB se zasada po ničem ne izdvajaju. Girls Names iz Belfasta su mogli biti sleeper hit kao što su prethodni dan bili Koala Voice, ali po dosta mlačnoj reakciji publike, nekako sumnjam. Radi se o post-punk bendu koji na prvi dojam duguje najviše The Fall-u, pogotovo zbog specifične vokalne interpretacije Cathal-a Curry-ja koji naglašava zadnje slogove u riječima poput Mark E. Smith-a. Glazba više duguje recimo klasičnom Magazine-u iako treba spomenuti dosta veliki element psihodelije koji se posebno očitovao u jednoličnom ritmu basistice Claire Miskimmin i bubnjara Gib-a Cassidy-a koji je bio osnova za elektronska i zvukovna istraživanja Cathal-a i drugog gitarista Philip-a Quinn-a. Tu su ulazili u teritorij space-rocka poput recimo Wooden Shjips gdje se, barem ovako uživo, i nisu baš snašli. Navedenim improvizacijama su ponekad znali i pretjerati pa su tako određene pjesme znale trajati desetak minuta i da nije bilo spomenute odlične ritam sekcije, cijeli nastup bi bio na granici debakla. Da su nastup temeljili na malo konciznijim pjesmama bez ulaženja u neprirodne teritorije bio bi to sasvim solidan nastup post-punk revival banda, ovako je nažalost bio dosadan. Masovnim okupljanjem ljudi ispred pozornice pred nastup Blood Red Shoes vidjelo se zbog koga je većina ljudi drugog dana došla. Bilo je nešto više publike nego prvog dana na Anni Calvi što zorno pokazuje kako se vjernost isplati. Ni ovaj put nisu razočarali bazirajući set na starijim favoritima i dajući time publici točno ono po što je došla. Treba napomenuti kako se nalaze usred završavanja novog albuma i kako je nastup u Zagrebu bio jedan od probranih nastupa koji su uspjeli ugurati u raspored. Bili su uobičajeno dobro raspoloženi, čak je i Laura-Mary u par navrata izašla iz svog poslovično-ozbiljnog nastupa i nasmijala se. Publika je bila ekstatična, a na spomenutim starijim favoritima poput Don't Ask, Light It Up, I Wish I Was Someone Better, Colours Fade, Je Me Perds i Cold došlo je i do poganja i zbornog pjevanja. Uvjeren sam da je ovo bio samo jedan u nizu nastupa Blood Red Shoes u Zagrebu i da će ih biti još puno jer ovakvu kemiju benda i publike se ne može zanemariti. Jonathan su imali nezavidnu zadaću nastupiti iza Blood Red Shoes. Publika se nešto prorijedila, ali ostao je sasvim dovoljan broj ljudi da se ne doima prazno. Bend je već stekao renome odličnog live benda nastupajući kao predgrupa Editorsima koje je redovito zasjenio. Moram priznati da nisam baš pratio njihova rad, poslušao sam album Bliss kada je izašao, ali ništa opipljivo mi nije ostalo u sjećanju tako da nisam baš znao što očekivati. Nakon odslušanog koncerta, mogu reći da zvuče otprilike kao da Interpol pokušava obraditi Tinderstickse. Dvije gitare Tome i Radeta pletu mrežu kojom prelaze iz melodičnosti u zvonjavu jednog Radiohead-a dok croon pjevača Zire daje nužni emocionalni pečat. Za ovaj nastup su izabrali malo sporije i himničnije pjesme. Uzimajući u obzir navedeni himnični potencijal pjesama poput Communicate, Maggie ili Paperman i reakciju publike na istu, opasno su zakoračili na teritorij The Nationala. Pustimo sad na stranu to da će Editorsi na sljedećem nastupu vjerojatno biti predgrupa Jonathanu, u dogledno vrijeme bi se to isto moglo dogoditi The Nationalu ako Jonathan nastavi pisati ovakve pjesme i raditi ovakve nastupe. Odličan i uvjerljiv nastup benda koji bi mogao biti jedan od rijetkih primjera uspjeha kada se ne pjeva na materinjem jeziku. Opravdano su bili izabrani za headlinere.

Po meni, ovo je bio uspješan start novog festivala. Odličan izbor izvođača od kojih sam dosta njih vidio prvi put uživo (čemu uostalom i služe festivali), neki su iznenadili (u mom slučaju Koala Voice). Šteta što zbog vremenskih i ostalih nepogoda nije zaživio popratni program koji bi približio i ostale vidove umjenosti, a ne samo glazbene čime bi zasigurno privukao veći broj ljudi koji bi pak bili u prilici vidjeti glazbene izvođače. Budućnost naravno ovisi prvenstveno o atraktivnosti headlinera tako da se nadam da će sljedeće godine festival biti održan onako kako je zamišljen, na otovrenom sa hrpom popratnih događaja.

tomislav // 05/06/2016