Klasičan punk-rock kojeg šiba ovaj četverac iz Srebrenice nabijen je snažnim emocijama i nekim, svima dobro znanim patnjama ovog grada koji će poput Vukovara još dugo prednjačiti u ispisivanju svake povijesne građe ovih regionalnih prostora.

Osnovani su još 2003. godine, dosta su se zajebavali, a tek onda počeli i nešto konkretno raditi. Djeluju u formaciji Marko Nikolić (vokal, gitara), Đorđe Sekulić (gitara), Zdravko Nikolić (bas) i Veljko Dosić (bubnjevi), a ovaj kratki album od svega 22 minute snimali su pod producentskom palicom Marka Medića iz Roadkill. Osjeća se i blago prisustvo heavy riffova, te 'catchy' solaža, ali uglavnom vrlo kratki obrasci pjesama od dvije do maksimalno tri i pol minute ne dozvoljavaju im širu strukturu koja bi se mogla razviti čak do nekih elemenata NWOTBHM koji su vrlo primijetni u ponekim skladbama. Dobar dio minutaže 'proširen' je uvodnim govornim samplovima, dakako prigodnim, tako da se kroz cijeli materijal provlači i konceptualni smisao bez obzira na sam naziv albuma koji je izveden iz glazbene strukture što jest uistinu 'demode'.

Svakako da nisu osobito privlačni u glazbenom pogledu jer su previše jednostavni, linearni i predvidljivi, ne posebno žestoki sumirajući uglavnom mid-tempove s vokalnim melodijama i ponekim višeglasjima, te da nisu iz Srebrenice, vjerojatno slušatelja ne bi nešto posebno impresionirali. Međutim, kada znamo sve ono što znamo o tome gradu, slika postaje posve drugačija. Oni ne govore o onome o čemu svaki medij trabunja, često hipotetski i bezveze, već o svome životu u tome gradu pitajući se da li će ikad biti bolje u njemu i da li će konačno zasjat sunce. Prikazuju ga iz turobnog aspekta očajne sredine bez perspektive, olovno teškog mučeništva prohujalog režima, s bremenom morbidnosti gdje se svaka emocija stavlja na vagu, pa čak i kad je ona ljubavna u pitanju. Ne kukaju nad svojom gorkom sudbinom mada ne vide nikakva rješenja, samo daju komentare i fleksibilno se, primijetno angažirano i posve osviješteno upuštaju u punkerski, ali vrlo blagi kriticizam s izglednom željom ka tipičnom stilskom izrazu punka.

Uvodna "Bolje?" je u tom kontekstu najangažiraniji komad ('da li će ovdje ikad biti bolje? - hoće kurac') apelirajući na biznis koji propada (i propao je), a najsnažnijom se doima "Pijani Đole" u kojoj je Marko dao ponajbolje vokalne karakteristike - moćan visoki i raspjevani melodičan tenor s blago prigušenim mikrofonom povučenim u pozadinu. Stvar jako dobro šiba adrenalinom odličnih riffova s dvije-tri kratke gitarske međuigre i harmoničnim basovima.

Sa odmjerenim kratkim riffovima i upečatljivim solažama počinje "Pogledaj", vrlo mračna, elegična i romantična pjesma koja pokazuje odlike spomenutih heavy performansa s najjačim adutom u stihu 'zamisli šta osjećam u svojim grudima'. To je teško razumijeti svim laicima koji nisu osjetili Srebrenicu, direktno ili indirektno one kobne godine... Tema je, nažalost, rođena za black/ death ili doom, a Zadnji popis su je iz punk konteksta uspjeli dovući do natruha metala što je za svaku pohvalu jer je frustracija ogromna i ne može se izraziti kroz dva-tri punk akorda. Najkompleksnija je i najdorađenija pjesma na albumu, te izlazi iz onog opusa 'klasične' punk pjesme.

'Oće li sunce u ovome gradu ikada zasjati kako treba? Neće moj Dino, ne...', uvodni su vokalni samplovi "Sada znam", najbrže pjesme koja u središnjici ima zanimljiv gitarski preobražaj ka blagoj hardcore/ metal/ metalcore strukturi po kojoj je evidentno da se bend može iz demodea pretvoriti u vrlo moderan izraz. Interesantno, na kraju se čuju glasovi članova benda koji se pitaju hoće li pjesma trajati dva minuta (iznosi 2.19), kao da čujemo onaj vapaj iz kobne jame.

"Iza" je prava heavy stvarčina zahvaljujući riffovima, no basovi su premekani staccato. Da su poduplani i distorzirani, ovo bi bila fenomenalna oldschool NWOTBHM hitčina jer je puna odličnih melodičnih i gradacijskih 'catchy' gitara poput Saxon i Iron Maiden, ali vjerojatno to nije želja benda. Iskorak su napravili, a to je bitno.

Emotivna "Ljubavna" počinje sa snimkom nekog razgovora u birtiji odakle dopiru zvuci sevdalinke i dječje graje s ulice, a glavni govornik je neki jako lijepi ženski glas: 'Jel' te gušim? Ako te gušim, reci mi, gušiš me...'. Muški glas pita: 'Ša piješ?', ona odvraća, jako plačljivo: 'Pivo'. Ufff... Ovih 30 sekundi je ubjedljivo emotivni vrhunac što se tiče samplova i dodataka, sumnjam da je ovo inscenirani razgovor, djeluje posve prirodno u očaju raspada jedne ljubavne veze, previše je mačoidan i seksistički, čak i šovinistički potcijenjivački, tipično patrijarhalni, reklo bi se bosanski, gdje žena nema prevlast nad muškarcem. Nije lako ženama u ovakvim situacijama... Obrazloženje dolazi kroz pjesmu, ponovno nabijenu mid-tempovima i frustrirajućim tekstovima da 'sve je gotovo, a od sutra sve ponovno'. Nikome nije lako. Čak niti meni slušajući ovu pjesmu suosjećajući sa dva različita sukobljena fronta s kojima se analitičari nikad ne zamaraju izuzev ako nisu u pitanju neka krupna imena svjetske celebrity ili društveno-političke scene. Ovo je mnogo dublje, intimnije i jednostavnije, ovo je crtica iz svakodnevice običnih, malih ljudi koji su ionako dovedeni do sloma živaca u svakom pogledu gdje je i najmanja sitnica dovoljna da rasturi ionako klimavu atmosferu u kojoj nitko više u ništa nije siguran. Ulaziti u suštinu ovakve pjesme zajeban je posao...

'Nego reci ti meni, oće biti onog rata, ha? Kakvog rata?'. Rat je uvijek tu prisutan, mada bi Zadnji popis žarko želio, pacifistički, da ga nikad nije ni bilo, poručujući u zadnjoj "Ne znam ni sam" kome da se obrati za boljitak društvene situacije gdje 'živo meso koje čeka za iskopat', 'siročići majke sišu', a da 'vidiš kao ja', ne bi znao niti sam, upravo baš kao što i sam naslov pjesme kaže. Nazahvalno loša situacija ove trule političke i pretovarene egzistencijalnim problemima cijele regije s ovako vitalnim žarištem, apsolutno ne dozvoljava ljudima da slobodno dišu. Zbunjeni su, pogotovo ovi mladi i perspektivni momci koji imaju što za reći jer vide i uočavaju disfunkcionalnost sistema i društvenog modela kroz prizme apsurda s kojima se svakodnevno suočavaju i sukobljavaju.

Nisu najjasnije predočili svoj direktan stav, već revoltirano kaotičan slijed misli, ali svatko može kristalno jasno shvatiti što ovaj bend razdire, muči i ždere. Osviješteni su vrlo sukladno s Grahom, lirski nisu nimalo bogati s njegovim ciničkim pikanterijama i mnogim tekstualno-filozofskim dosezima, ali imaju visoku svijest o alarmantnosti društva, osobito o Srebrenici. U njima ne treba tražiti, barem za sada čistu misao kad se ona nazire kroz naglašenu bol, koja, vjerujte nije ista iz kuloara nekog novinara iz Beograda, Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Tuzle ili Zagreba. Tu bol shvaćaju samo oni koji su je proživjeli i koji s njome žive u svim aspektima. Od ranog jutra, radnog dana ako ga uopće imaju, do snova koji su jedini vidici što šire horizonte i bude nekakve nade.

Nema veze što sviraju oldschool i što su demode, izrazili su se svima razumljivo koji kontaju što je rock i punk, svi oni koji imaju zrnce svijesnog nacionalizma u glavi, bilo Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, razumijeti će njihov degradirano omalovažavajući stav obespravljenog čovjeka s kojim se apsolutno slažem. Ne vuku niti na jednu opciju, govore humano i univerzalno, onako kao punker i rocker treba biti. Svijesno, trezvene i bistre glave koja je prepuna nadahnuća užasnih društvenih prilika i okolnosti. Svaka čast momci. Odlično obavljen debi album! Samo tako i još bolje!

Naslovi: 1.Bolje?, 2.Pijani Đole, 3.Pogledaj, 4.Sada znam, 5.Iza, 6.Ljubavna, 7.Ne znam ni sam

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/12/2013