Ostvario se moj davni san da vidim konačno Hemendex uživo (na jedan dan).

A u toj kategoriji domaćih bendova još mi je ostao Joe 4 kao tiha patnja. Koju redovito propuštam, ne svojom voljom.

Bio sam istinski nabrijan na ovaj koncert i mislio sam da bend ovakvog kalibra poput Hemendex može napuniti Mali pogon Tvornice ko keks. Prevario sam se. U našoj dičnoj metropoli nema niti 36 mladića i djevojaka koje bi zanimalo što to Naranča i Dino rade. Kad se samo sjetim onog balavog njemačkog Mit koji je napunio KSET prije dvije i pol godine dođe mi da zaplačem. Nije da se njihova glazba bitno razlikuje po pitanju scene i svjetonazora, ali trenutak i intenzitet su veoma različiti. Hemendex su daleko ozbiljniji bend i meni osobno zabavniji. Detalji slijede... Predgrupa su bili mladi Riječani, peterac SENZORZ koji me oduševio plesnim spojem elektronike i rocka. Na vokalu imaju lijepu gothic djevojku koja jako dobro pjeva i vrišti na engleskom jeziku, a glazba im je čisti new-romantics bez obzira šta oni slušali i kako god htjeli zvučati. Po sistemu rada najbliskiji su onim starim, elektronskim Simple Minds-ima iz vremena ranih 80-ih: klasična postava sa elektronskim samplovima i brzim plesnim ritmovima. Basist i gitarist održavaju konciznu igru, klavijature su najeksponiranije uz vokal, a čini mi se da jedini koji zna u šta se bend upušta jest stariji ćelavi bubnjar koji je očito ono sjajno vrijeme new-wavea i prve elektronike proživio sukladno s onim iščekivanjima na licencno izdavanje ploča u Jugoslaviji kada se po godinu dana čekalo na "Sons And Fascination" i "New Gold Dream ejvan, ejtu, ejfri, ejfoooooor". No, Senzorz su još koji korak unazad ova dva strašna albuma - ja bih rekao u 1980/81 godini kada su svijetom vladali Ultravox, Gary Numan, Classics Nouveaux i prvi album Spandau Ballet. Kada se punk pretvarao u medij za diskoteke i kada je to sve imalo šminkerski šarm posebnosti iz koje je procvao new-romantics po kome su pljuvali i punkeri i rockeri, a bogami i kritičari koji su htjeli nastavak sympho/progressive-rocka.

Još točnije rečeno: njihova muzika je kao copy/paste pjesme "Love song" Simple Minds. Klavijaturist uključi neki sample, loop i efekt, a na to se ostatak ekipe prišteka i 'vozi Miško' (za Beograd iz filma "Ko to tamo peva", hahaha). Šalim se, ali ovi Riječani su me istinski oduševili i uživao sam u njihovoj svirci koja me vratila na moje davne korijene kada sam imao 13-14 godina. Podsjetili su me na rani Duran Duran, Visage i A Flock Of Seagulls, a pjesme koje su izveli išle su ovim redom: "StaraNova (James Blunt)", "Novastaradrumskad", "Smthing", "Be/ only/ anti/ security", "NovaSpoox (najnovija)", "I wear my senzorz at night", "Hunting you", "Moment I saw you dancing" i "Was it because (živčana)". Ovo je točan spisak prepisan sa njihove play-liste. Odličan su bend, doduše staromodan po stilu, ali ovakva mjuza u proteklih 30 godina još nije pokazala znakove za penziju. Kad bi se Simple Minds vratili ovakvom zvuku, ja bih otišao s njima na kraj galaksije i vratio se nazad kod svoja dva pesa, kompjutera i obitelji. No, za živu glavu, ova zagrebačka publika je njihov sjajan nastup gledala ko da su došli slušati dosadnu propovijed za vjeronauk. Nije mi jasna jedna stvar. Petak navečer. Radni tjedan je gotov. Izađeš na koncert, platiš upad, popiješ pivo, dvije, tri, trgneš neku žesticu, ubiješ se sa nikotinom, popušiš koji joint, možda krkneš koji keks, imao si odličan sex tog dana, sve ti se slaže na tanane i onda si mrtav hladan na ovakav bend. E, to mi nije jasno. A bend je, vjerujte mi, sjajan. Ma nije vrag da se tog dana nikome kockice nisu posložile. Meni jesu i bio sam presretan dobivši ovakvo prijatno iznenađenje kao desert navečer.

HEMENDEX. Kaj reći? Ća?
Sad sam ih prvi puta gledao uživo i to mi je isti đavo ko Death Disco kada su bili predgrupa jednom od najboljih bendova svih vremena Gang Of Four prije točno tri godine. Međutim, ubija ta tekstualna neinventivnost, bezidejnost, neangažiranost, zatvorenost, te njihove pjesme koje ne govore o ničemu (kako je Morrissey lijepo rekao 'objesimo DJ-a jer ne pušta muziku koja govori o mom životu', hahaha). Oni su krasni i fini momci, veoma su radišni, predani zanatu, odlični mužikaši koji su svašta preslušali u životu, ali nemaju nikakve drskosti da se suoče sa onime što svijet zanima. Njihove pjesme su linearne ko daska piljena na banzeku ili cirkularu, te su još bezbjednije; na njihovu muziku ne možeš odsjeći prst, može se desiti da ti pukne mišić na nozi ako se posklizneš na podu zalijanim pivom, ali toga večeras nije bilo. Ja se čudim Naranči (basist i vokal): čovjek je naslušan, zna sve od prapovijesti kraut-rocka, noisea, industriala Throbbing Gristle i cjelokupnog punka do svih inačica alternativnih žanrova, a nema petlje napraviti pjesmu sa stavom i gardom. On bi trebao raditi jasne i glasne tekstove da se zabezekneš, a ne nekakav pekmez od lubenice. Znate ono, ako znate - za kilu pekmeza od lubenice treba vam 15 kila lubenice. To se mora prvo očistiti od koštica i iskuhavati cijeli dan na šporetu dok voda ne ispari da bi se dobila željena gustoća, odnosno uspjelo strpati u staklenku od jedne litre. Šećer ne treba stavljati; lubenica uz nekih 90% vode, ostatak tvari ima u šećeru, a daleko manje u proteinima. Idealna je za žeđ, ali od nje nikada nećeš biti sit. Prija i po danu i po noći, najviše za ljetnih sparina kad Celzijus pređe preko 40. Ali, dođavola, ja osim tog ukusnog ploda kojeg istinski obožavam i halapljivo očekujem (uskoro će doći), u Hemendexu nisam osjetio niti najmanju kaloriju koja bi me šusnula. Nešto posebno, nešto novo, nešto svježe ko ta lubenica (a iz frižidera, mljac!), nešto friško... Nema poetike, nema senzibilnosti, nema mraka, nema strahova, nema angažmana - nema ničega. Narančini stihovi su apsolutno ravnodušni kao što su bili i tekstovi u Death Disco danima. I to je osnovni problem benda.

A njegovi momci se trude - Dino na klavijaturama je majstor, svaka mu čast, odlično programira ritmove (e, da nemaju bubnjara), svira melodije i scenski se doima kao da će vam glavom zakucati o pod; strašno čovječe. Drugi momak na klavijaturama je predan radnik, on pomaže u onome što je nekad bio gitarist u bendu i vizualno odgovara za profil alternativnog EBM/new-wave šmeka. Ide sve to jedno uz drugo. Ali k vragu, te njihove pjesme su im potpuno ravne i bez jasnog smisla mada im je mjuza 'obarača'. I sad kužim zašto je na koncertu bilo manje od 36 dečki i cura. Da imaju jasne tekstove o nečemu vitalnom, da govore o socijali, politici i društvenom životu, o nekim furkama, o gay populaciji, o veganima, o ... neznam čemu, ovaj bend bi imao stotine ljudi na koncertima. Ma da imaju barem jedan senzibilan tekst poput "Take on me" A-Ha, dovukli bi još 36 dečki i cura. Ali oni nemaju niti to. Naranča nabrožda neke lirike koja nikome nije interesantna i tu je problem. Mislio sam da će jedan koncert riješiti problem, da ću moći jasno percipirati Hemendex jer mi je njihova glazba odlična, ali brus. Ona ljiga od Boe "Za vezu je potrebno dvoje" puno više govori od svih Narančinih tekstova. Naranča, nemoj se ljutiti, frendovi smo i ostati ćemo, ali moraš se skulirati i početi pisati jasne, jezgrovite i nenatrpane tekstove. Ovo što radiš djeluje poput Gibonnija - svega si nakrcao, a ništa nisi rekao. Muzika odlična, a tekstovi nikakvi. Uopće ne možete saznati u kojem svijetu živi taj bend. Želi biti poseban, ali ne može tu 'posebnost' ispoljiti jer nema poetski pristup. Alternativan, ekstravagantan, senzibilan, emotivan, mračan, punkerski, ma bilo kakav... Šteta.

horvi // 25/04/2012