Razorni tsunami, eksplozije reaktora nuklearke Fukushima, serija potresa, 5 milijuna tona srušenih zgrada, deseci tisuća izgubljenih života, brojna uništena naselja i nepoznata količina otpada, različitog otrova i radijacije koja će desetljećima zagađivati Tihi ocean i Japansko more, bilanca je tragedije koja je počela 11.III 2011. u sjeveroistočnom Japanu.

Od tada Japancima nije bilo do nikakve zabave, pjesme i estrade. Čak su im i filmovi bili rijetki, a od one uobičajene sezonske ponude japanskih izvođača u zagrebačkim klubovima imali smo prilike prisustvovati tek nekolicini unazad protekle dvije i pol godine. Melt Banana su se upravo u to nesretno vrijeme spremali za novi studijski rad koji je, eto, s razlogom odgođen na pune dvije i pol godine, odnosno šest od posljednjeg pravog albuma "Bambi's Dilemma".

Ako je postojala neka bojazan da su Ichirou Agata i Rika Hamamoto svoje 'žice' objesili o klin zamijenivši ih samplerom, elektronikom i synthovima kao što je bio slučaj na posljednjem službenom izdanju, live albumu "Lite Live: Ver.0.0" (2009) svaka sumnja je definitivno završila negdje u Tihom oceanu zajedno s gomilom tsunamijskog otpada. Ponovno su se uhvatili gitara tek mjestimično koristivši elektroniku, te uz sijaset dobro znanih noise-core zvrkarija isporučili i nekoliko iznenađujuće tromih, pa čak i plesnih indie-rock komada.



Ali one sarkastične tematske bombe, humoreske i bizarnosti zamijenile su daleko ozbiljnije i morbidnije lirske opservacije u amorfno posebnom obliku suprotstavljanjem života i smrti, mrtvačko zagrobnih atmosfera, zidova u ruševinama, lica djevojaka s nehajno namazanim usnama što duge nokte zabijaju u muška leđa sa svježim ranama gorkog sladostrašća u opustošenom gradu, crna mačka pored kontenjera za smeće na mjesečini bez ulične rasvjete... Ono otkačeno, a često i razdragano veselje brutalnog eksperimentiranja s glazbeno-lirskim avanturizmom sada je smješteno na neke sasvim neprepoznatljive lokacije pune duhova poginulih tragičara, na lokacije koje su nekad bili japanski gradovi i naselja.



Lijepa Yashuko Onuki i dalje ciktavo vriska u svome uobičajenome falseto hc/grind maniru, te za nepovjerovati, čak i pjeva u završnom disco-pop/ indie-rock komadu "Zero" kao da se bend nadmeće za titulu indie hita godine s Arcade Fire i Foals! Kao što albumom odjekuju morbidne teme o katastrofi, tako ga upravo i otvara "Candy gun" s atmosferičnim šumovima valova, elektronskim nagovještajem bujice, rastegnutim disonantnim distorzijama gitare i izuzetno plesnim space/ kraut-rock/ post-punk tempom s naglašenim basovima i obaveznim gitarskim eksperimentalijama Agate gdje ne znate točno što su riffovi, što solaže, a što improvizacije usljed dodatka samplova i elektronike. Ali grmljavina koja tutnji u dinamičkom kontinuitetu jasno dočarava razorne posljedice prirodne katastrofe.

U nekim pjesmama šibaju jazz-core pomiješan sa svime i svačime ("The hive", "Vertigo game", "Lefty dog (run, caper, run)") pri čemu su aranžmanski i dalje ostali vjerni kompleksnim strukturama u kojima je teško očekivati neki logičan 'zapadnjački' hardcore pristup. Kod njih se nikad ne zna što će usljediti nakon koje dionice i u kojem smjeru će im se uputiti zaplet, rasplet i finiš.



Vrlo brzog indie-rocka prihvaćaju se u plesnom, a za njih dakako, umjerenom komadu "Infection defective", dok svoj stari brutalni noise-core izraz isporučuju samo u superteškoj "My missing link" punoj harsh-psihodelije. Sredina albuma pripada ambijentalnom instrumentalu "Zero+" sa kreketanjem žaba koje su se jedine čule nakon tsunamija, a drugi dio materijala nastavlja se u relativno laganijim izdanjima "Schemes of tails" i "Then red eyes" gdje su prilično prikočili tempove, osobito u jednoj dionici inače dosta kaotične "Lie lied lies" zakoračivši i na disco teritorij.

Soničnog ludila i dalje ima u naletima adrenalina koji je artistički sabijen u jezgrovitu priču. Održavaju neprekidni kontinuitet iskorištavanja vlastitih vještina u radikalne glazbene promijene revolucionarno rušeći sve kalupe briljantno konciznom i jedinstvenom svirkom u kojoj čudnim spojem na granici disonanca i melodija, ritmova i breakova, te kakofonije i sklada uspjevaju savladati abrazivnost buke kompresirajući je u različite i vrlo slušljive kompozicije. Ispunjene anarhijom i tragičnom propašću s jedne, te mirom i šapatima s druge strane.

Skoro pa briljantno.

Naslovi: 1.Candy gun, 2.The hive, 3.Vertigo game, 4.Lefty dog (run, caper, run), 5.Infection defective, 6.My missing link, 7.Zero+, 8.Schemes of tails, 9.Lie lied lies, 10.Red data, red stage, 11.Then red eyes, 12.Zero

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 05/11/2013