Oduševljen njihovim debijem uspio sam shvatiti teškoću drugog albuma i lagano experimentiranje u središnjem dijelu albuma te isprobavanje novih stilova no potajno sam se nadao da će na trećem iskoristiti sposobnost pisanja i sviranja himničnih komada te da će se njime probiti u "prvi red".

Podsjetit ću da su TATE nekako muzički najbliži Arcade Fire stilu dok je vokal i glasovno i lirski blizak Jarvis Cockerovom iz Pulp.

Već na pjesmi Timeless koju su pustili u opticaj kao prethodnicu albuma čulo se da nešto fali. Na prvo slušanje sve je bilo tu. Pjevni refren, odličan text i fina tema, al stvar se činila nekako zatvorena. Mislio sam da će se učestalim slušanjem otvoriti. Al nije.



Kad je stigao album, ovlaš sam ga preslušao i ostavio da se "taloži", jer mi se nije uhvatio. Nešto mi nije pasalo. S obzirom da sam se tako ne jednom prevario krenuo sam ga ponovo slušat.

I nakon opetovanog preslušavanja zaključak je bio isti. Sve je tu, a opet nešto fali. A fali mu produkcijska raskošnost drugog albuma i optimizam debi albuma. Da im je ovo prvi album prihvatio bi ga s velikom radošću jer bi mislio da ne može bolje, a ovo je puno bolje nego većina današnje hiperprodukcije. Fino aranžirane pjesme, zanimljiv vokal za kojeg osjećaš da je "unutra" te dozirana porcija violine koja fino popunjava zvuk. No... Nema tu pjesme kao Sometime around Midnight ili All I ever wanted koje same mogu iznositi cijeli album. I dok bi se od Timeless ili The Fifth Day moglo očekivati da će procvjetati tijekom izvođenja uživo, ostatak će nažalost ostati pupoljcima i tada.

Djelomičan odgovor zašto je tome tako, moguće je naći u sljedećim stihovima

Its been 25 day since I've been gone
25 weeks since I've seen my home
I spent 25 months chasing this song
and all of this time I've been alone

Pretpostavit ću da im je bio potreban ovakav odmak od mainstreama i dočekati ih raširenih ruku na sljedećem albumu, a sad odoh uživati u raskoši njihovog live dvd-a.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 03/11/2013