Nešto manje od dvije godine trebalo je losanđeleskoj petorki da nas obraduje s novim albumom. U međuvremenu, osim konstantnog sviranja, dogodilo im se još par zanimljivih stvari. Naime, početkom 2014 objavljeno je da je basista Noah Harmon odlučio napustiti bend kako bi se posvetio roditeljstvu i obitelji, no čini se da je ipak bilo ružnije, jer je nedugo nakon toga Noah objavio da je "otpušten" iz benda nakon 7 godina. Eto, vjerojatno je istina negdje u sredini, međutim, čini se da se baš nisu rastali u dobrim odnosima. Na njegovo mjesto došao je Adrian Rodriguez, dok je ostatak benda ostao na istim mjestima.

Druga stvar koja im se dogodila, je prelazak s Island recordsa na Epic. Čekamo odgovore Stevena Chena, pa ćemo i to valjda saznati. No, vratimo se albumima. "Dope Machines", najavljen je singlom Wrong, u kojem se čuje skoro pa potpuna transformacija benda. Iako ni na prethodnim albumima nisu prezali od upotrebe sintetičkih ritmova, ipak su se više oslanjali na žičane instrumente, dok su na ovom singlu, potpuno izbačeni iz upotrebe. U ovom slučaju to i nije toliko loše, jer su na albumu "Such Hot Blood" imali lagani pad u kvaliteti u odnosu na prva dva albuma, pa je ova promjena svakako dobrodošla.

Wrong je ujedno i pjesma koja otvara album, a svojim zaraznim sintetičkim ritmom postat će omiljena pjesma svakog TATE fana. S One Time Thing "velikim" sintovima približili su se prostoru THE KILLERSa u njihovoj najboljoj fazi, a ja sam se samo nadao da neće prijeće tu liniju dobrog ukusa, koju su ovi na žalost prošli na svom albumu "Battle Born". Da nam pokažu da nisu zaboravili svirati gitare, naslovnu pjesmu Dope Machines, započinju s masnim rifom, međutim ista se brzo zagubi u elektroničkim zvukovima koje ispuštaju "mašine za doping".



California je jedina pjesma koja se našla na oba albuma. U ovom slučaju je fina pop pjesma, koja pomalo asocira na elektroničkog Springsteena, a na drugom albumu je ogoljena akustična verzija iste, koja zvuči kao demo snimak. Tako počinje i Hell and Back. Akustični kantautorski početak uskoro se pretvori u veliku razigranu klasičnu TATE pjesmu na kakve smo navikli slušajući njihov "All at Once" album. A kakav bi to album bio bez sentiša. A ovaj odaje čast 80 synth sentišima, svojom laganom synth podlogom preko koje Mikel pjeva "Is that you might be alone And that you might have to run That the rest of your life Will be a series of nights That you spend in your mind Staring backwards through time At something you lost".

I tu dolazimo do textova. Iako se muzika na njihovim albumima kroz godine mijenjala, bila bolja ili lošija, textovi su ti koji čine konstantu tijekom svih tih godina. Mikel nam i dalje isporučuje svoje ili tuđe ljubavne probleme upakirane u prihvatljive anegdote u kojima se svaki od nas može pronaći i preuzeti na sebe.

When I woke up today
I got your message on my phone
You said I had fun
Did you ever make it home?
I tried to read between the lines
Oh yeah, I'm doing fine
Feels like my head is made of moonshine
And cheap-ass wine
My best friend told me I should just stop looking for a sign

Ako s su "Dope Machines" željeli napraviti odmak od starog zvuka, uspjeli su u tome. No, čini se kako niti nakon četiri albuma, TATE nisu uspjeli definirati neki svoj karakterističan zvuk, po kojem bi mogli reći da su to baš oni. Srećom, imaju taj vokal Mikela Jolleta, koji ih čini prepoznatljivim u svakom trenutku i baš sa svakom muzičkom podlogom. Na sljedećem albumu očekujem heavy metal rifove, pa da vidimo kako će se tu snaći taj vokal. Kad sam već kod starog i novog zvuka, Poor Isaac, koja otvara "Songs of God and Whiskey" puno je više stari zvuk nego novi. Čistokrvna rokerica koja brije gitarom u bržim dijelovima, a u onim smirenijim vode nas gudači. Cocaine & Abel, osim što ima odličan naslov, odlična je pjesma za partije uz tekilu i nachose, jer svojim trubama prebacuje preko granice u Mexico, a s violinama u The Lines of the Cars malo nas odvode na irski teritorij. Općenito, moglo bi se reći da je "Songs of God and Whiskey" mnogo više TATE nego "Dope Machines", ali činjenica je da su "Dope Machines" nešto uzbudljiviji, a vjerojatno su i zato ovaj stavili kao bonus, međutim, da su uzeli najbolje s oba, objavili bi jedan skoro pa savršen album.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 15/03/2015