Legendarni pjevač ni sa svojih 59 godina na preza od izenadjenja i inovacija. Costello koji je sa svojim Attractionsima snimio neke od ključnih albuma new-wavea (My Aim is True, Armed Forces), solo jednu od najljepših balada ikad (Deep Dark Truthful Mirror), niti prije nije imao problema s experimentiranjem s ritmovima i stilovima. Tako pamtimo njegov "klasičan" album s Brodsky quartetom (The Juliet Letters), izlet prema jazzu s Burt Bacharachom (Painted from Memory), klavirsku suradnju s Marian McPartland (Piano Jazz), dok je u zadnje vrijeme snimao s Impostersima, koji su pak pandan The Attractionsima.

Ovdje pred nama je pokušaj spajanja njegovog specifičnog vokala s hiphoperskim ritmom The Rootsa. Rezultat je zapanjujuće svjež i simpatičan. Pogotovo u uvodnim pjesmama. Nešto slično je napravio Jon Spencer s Dub Narcotic Sound Systemom, a upravo na to me podsjetila prva pjesma, Walk Us Uptown, u kojoj sam samo čekao da odnekud iskoči Jon i zavapi "BLUES EXPLOSION!".



Refuse to Be Saved ima zarazan ritam koji će Vas pokrenuti ako se već dosad niste. A njenu instrumentalnu temu pjevušit ćete još danima. Tripwire jedina je pjesma na albumu koja umjesto isprekidanog hiphoperskog ritma u podlozi ima valcerski. Meantime je klasičan portisheadovski triphop. Čak se i Costellov vokal onako hrapav i nazalan čini kao muški pandan Beth Gibbons, a tu je i gitara koja gura mlin na Portishead.

Na žalost prema kraju ritam sve više usporava i fali još poneka pjesma kao spomenuta Walk Us Uptown da bi zadržala slušateljevu pažnju. To naravno ne znači ništa loše, a pogotovo ne u slučaju predivne završne balade If I Could Believe koja je ipak samo costellovska.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 01/10/2013