Kad su ovi Baski prvi put nastupali u zagrebačkom Attacku, odnosno Mediki, nije bilo nikakvih informacija mada sam nekoliko mjeseci prije nahvalio njihov pravi debi album "Fools Will Crush The Crown" (Throatruiner/ Douchebag Records, 2011). Terapija.net je 4.II 2011. imala rođendansku proslavu na istome mjestu, a ja sam u backstageu komadajući i rezajući pečeno svinjče za bendove ugledao naljepnicu The Rodeo Idiot Engine. Nisam mogao vjerovati da netko u ovoj našoj zabiti zna za bend o kome se gotovo ništa ne zna i o kome nitko ništa ne piše osim mene, barem u ovim krajevima, a osobno sumnjam da je moja recenzija imala nekog odjeka za tamo nekakav bend kojeg obično moji frendovi i poznanici nazivaju 'Horvijeva neka leva mužika, ko ju jebe'. Idući dan sam poslao e-mail njihovom promoteru koji mi je i poslao cd na recenziju pitavši ga da li je istina da su The Rodeo Idiot Engine nastupali u Hrvatskoj i zašto mi to nije javio. Dobio sam odgovor da jesu, a to što sam ja ostao neinformiran o tome eventu da je stvar organizatora. Gorio sam u nezadovoljstvu par mjeseci, malo se ohladio, ali nikako nisam zaboravio bend koji mi je ostavio strašan utisak. Prošla je 2012. godina s puno dobrih bendova i koncerata, a onda je na početku 2013. osvanula sjajna vijest - The Rodeo Idiot Engine ponovno nastupaju u Attacku 15.I 2013. I naravno, da ispravim grešku prvog propusta, za taj koncert sam se spremao odmah nakon Nove godine kad je najavljena njihova turneja, kontaktirao sam s bendom preko FB-a, sav uzbuđen kao vrtirep odbrojavao sam dane do početka koncerta, preslušavao dva jedina izdanja po nekoliko puta dnevno i onda se dogodilo nepredviđeno sranje. Klinac mi je iz vrtića donio upalu uha koju je vukao još od prošlog tjedna samo ja to nisam znao, dobio je visoku temperaturu, cvilio je nekoliko noći od bolova, išli smo kod doktora koji je ustanovio dijagnozu i terapiju (ćepići u guzu i svaka 4 sata namakanje u pothlađenoj vodi), a osim toga i da sam htio otići na koncert, tog utorka je napadalo 1 metar snijega, vrijeme je bilo katastrofalno, a s biciklom, tramvajem ili pješice doći do Attacka je bilo nemoguće. Zvao sam taxi službu, no oni su javili da zbog loših vremenskih uvjeta ne voze i čekaju prve ralice da očiste ceste. Ralice su počele razgrinjati snijeg tek poslije ponoći kad je treća smjena napunila prikolice solju jer se svaka rastopljena lokva pretvarala u led. I tako ja nisam otišao na koncert benda koji je uvjerljivo najbolji novi bend, barem za mene. Isprike nema. Otišao voz. Prošla baba s kolačima. Outside the train's don't run on time (moja vječita inspiracija s Gang Of Four - 'kad zakasniš na vlak, ne moraš se žuriti').

Poslije toga nigdje nisam pročitao izvještaj s koncerta. Navodno je bilo nekih 20-30 ljudi, uglavnom prijatelja zagrebačke predgrupe Gods Of Chaos, meni inače odličnog benda i čim više razmišljam o tom njihovom neurotičnom kaosu, tim više mi se sviđa. Jebi ga, sranje u životu koje ne možeš očekivati.

Hvalim bend na sav glas mada ga nisam vidio uživo, a niti čuo bilo kakvu reakciju od onih koji su ga gledali. Možda su ostali zbunjeni kao i prilikom nastupa Gods Of Chaos (25.V 2011., predgrupa Jucifer) zbog pretjerane agresije, a možda su ostali inertni da ih se sve to ne tiče čekajući da prođe lucidno nabijanje bubnjeva i nekakvih 'šta-ti-li-ga-ja-znam-urlikanja'. Mnogi uopće zaborave da je kaos sastavni dio života i da ne teče po zacrtanom planu. Oni što slušaju klasičnu i jazz glazbu, kaos nalaze u neurednim i apstraktnim konfiguracijama, no oni koji slušaju rock i hardcore, nalaze vrlo slične detalje interpretirane daleko žešće i ekstremnije od svih mogućih multimiljunski plaćenih vedeta opera, popa i komercijalnog rocka.

The Rodeo Idiot Engine su krajnje podzemlje sestro i brate, daleko od svijetla pozornice. Eventualno, da je živ, pretpostavljam da bi ih vrtio John Peel pa bi cijeli svijet saznao za ovaj unikatan stroj iz Baskije koji se drži starog provjerenog r'n'r sistema 'tekstovi za mozak, glazba za užitak' potenciranog na barem 2-3 generacije ispred svojeg vremena.

U principu, njihova glazba je energična, puna je kaosa i ludila, odličnih vrištajućih vokala Jerome Indara, različitih intervala s kompleksnijim dionicama najluđih hardcore/metalcore/deathcore elemenata koji se mogu zamisliti i osim toga imaju fantastičnu lirsku crtu. Potpuna su avangarda metalcore zvijezdama šibajući svoje opake dionice točno usmjerene na identifikaciju sa sličnim prizorima sadašnjice, sve pjesme su nevjerojatno povezane u koncept, snimljene su uživo bez ikakvih naknadnih nadosnimavanja, a meštar producent je bio, naravno, Amaury Sauve kojeg još uvijek nisu proljuvili veliki bendovi i široka publika. Kao niti naši demo bendovi. Ovo je prava škola kako agresivan, frustriran i energičan hardcore album treba zvučati.

11 komada poredano je u različitim vremenskim terminima od jedne do šest minuta. Neki su jednostavniji, a neki vrlo kompleksni graničivši i s eksperimentima u kojima ritam sekcija i gitare šibaju pravocrtnu zajedničku liniju urnebesnog i rastrganog hardcorea s niskim štimovima koji unose vrlo turoban, pa čak i tužan doživljaj njihovog bijesnila.


Consequences THE RODEO IDIOT ENGINE from AS HUMAN PATTERN on Vimeo.

Uvodno kraće rešetanje "Consequences" i "Life sentence" vrlo brzo se pretvara u poliritmiju prvih dviju dužih kompozicija "Gravel" i "Mass grave" s nekoliko 'lakših' dionica i iznenađujućim ambijentalijama disonantnih tonova bez nekog većeg pada dinamike. Potom četiri vrlo kratke "Masks", "Spitting", "The stake" i "Zigeuner" drže ludilo kaosa na optimalno najkraćim mogućim referencama gotovo tvoreći jednu zajedničku pjesmu od 5 i pol minuta.

Završni dio albuma je rezerviran za najtromiju, ali i najtužniju "Frozen heart" u kojoj su sve one dotadašnje gitarske urnebesne legato riffačine svedene skoro do pojmovnika tremola, a aranžman višedjelne kompozicije otvara sasvim nove horizonte post-hardcore žanra ovaj puta očito pod primjesama struktura post-metala/ post-rocka. Istraživanje ovakve prilično teške i ugnjetavački tiranijske atmosfere vrlo koncizno je raščlanjeno u posljednjoj kratkoj "Candor" s dvije vitalne sekvence - prvog razaračkog dijela i drugog tromog u kome se Indara malte ne prepušta plaču kroz bijesni očaj. A konačno, posljednja i najdulja od punih 6 minuta "Behind the scars" posve zaokružuje cijelu ovu priču maksimalno kompleksnim strukturama u kojima se izmjenjuje obilje tempova s neprekidnim usponima i padovima, te žestokim riffovima, krešendima i tremolima s kojima u eksperimentalnom psihodeličnom maniru i završava ovaj rad.

Kroz ovakav brutalni kaos i tugaljivo nabijenu atmosferu TRIE su uspjeli satkati posve novi pogled na ekstremnu hardcore i pripadajuću scenu kombiniravši različita iskustva s vrlo opskurnim tehničkim predispozicijama. Dakako, najmoćnije oružje instrumentalista jest konciznost i brzina, te frenetičnost ritam sekcije koja posve odudara od klišeja. Masakriraju ritmove pretvaravši ih u neuhvatljivu poliritmiju dodavajući im svako malo dašak svježine unatoč temeljnim prljavim performansima. S više različitih nivoa vokalnih izraza (vrištanje, jecanje, polumelodične arije, spoken-word) protegnuta je šokantna slika suvremenog života koji je potpuno izgubio osnovni karakter i smisao. Postao je otuđena nuspojava poput kamate koja je pojela glavnicu. A posljedice takvog života su kobne. Grozne. Smrtonosne.

Naslovi: 1.Consequences, 2.Life sentence, 3.Gravel, 4.Mass grave, 5.Masks, 6.Spitting, 7.The stake, 8.Zigeuner, 9.Frozen hearts, 10.Candor, 11.Behind the scars

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 24/09/2013