home > mjuzik > Fools Will Crush The Crown

kontakt | search |

THE RODEO IDIOT ENGINE: Fools Will Crush The Crown (Throatruiner/ Douchebag Records, 2011)

Najnovija senzacija i doslovce kaotična black-mathcore šok terapija odaziva se na ime The Rodeo Idiot Engine. I nije američkog, kanadskog ili japanskog porijekla, već francuskog. I da bude još raritetnije, dolazi iz Baskije.

Mama mia! Šta je ovo?! Ovako luđački navijen album definitivno još nisam čuo u tekućoj 2011. godini, a po svemu sudeći, teško da ikakav sličan ima na vidiku, no nikad ne reci nikad. Pretpostavljam da sukladna underground scena krije neke vrlo slične bendove, ali ja iskren da budem, osim The Dillinger Escape Plan koji su prave male bebice, ne znam ništa približno blisko ovim čudacima. Nisu ovo The Locust, Daughters, Ruins, Melt Banana, Norma Jean, Fuck The Facts, Protest The Hero i slični pomahnitali ekscentrici, ako ste na to mislili. Ovi Baski su još luđi od svih njih...

"Fools Will Crush The Crown" je šok vrlo sličan onome kada ste kao klinac prvi puta otkrili pornografiju. Prvi utisak je bilo nevjerojatno gađenje i nevjerica da tako nešto uopće postoji, a onda je uslijedio prezir prema odraslim ljudima koji su u vašim očima izgledali perverznjaci, manijaci i sadisti. Tada ste poželjeli zauvijek ostati dijete čuvajući svoju blaženu intimu niti ne pretpostavljajući šta će vam dogledno vrijeme odrastanja donijeti.

Međutim, kako god da se uzme, uživate li u pornografiji ili samo u erotici i svim dražima klasičnog seksa, ovakav sadizam zvučnog silovanja kakvog prikazuju The Rodeo Idiot Engine je uistinu raritetan. O samom bendu i nema nekih osobitih informacija. Dolaze iz francuskog dijela Baskije, stacionirani su oko gradova St Jean de Luz i Ciboure & Cie, elem nekih 30-tak km od španjolskog velegrada San Sebastiana, a startali su početkom 2009. godine. Postavu čine Mikel Perez (bubnjevi), Alan Billi (gitara, prateći vokal), Txomin Urriza (gitara), Thomas Charrier (bas) i Jerome Indart (vokal). Do sada su realizirali jedan EP "The First Fall" u d.i.y. izdanju i održali jednu turneju po Francuskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Luksemburgu i Belgiji, a kritika ih je prokomentirala kao blackened mathcore uspoređujući ih sa Celeste, Shora, The Secret, Crowpath, The Chariot i spomenutim The Dillinger Escape Plan.
[  ]

Jedini bend na kojeg me asociraju ovi Baski su naši zagrebački Gods Of Chaos koje smo nedavno gledali kao predgrupu Jucifer u Močvari, mada da se tu sad ide komparirati šta jedni imaju, a drugi nemaju i obratno, došlo bi se do svakakvih zaključaka da niti stilski nemaju nikakvih sličnosti, ali imaju zajednički adrenalin ekspresivnog kaotičnog ludila. Uglavnom, The Rodeo Idiot Engine je sadistički opaljen bend s razaračkim sklonostima da sav smisao klasične rock ljepote pretvori u totalni kaos, zbrku, džunglu, nered i metež u kome se ne zna šta tu tko-gdje-odakle-zašto-čemu ima ili nema svrhu. Gitare su kompaktne, svaka za sebe piči neke individualne zvrzlane dionice koje uglavnom nisu nikakav metalcore, već imaju nekih natruha math predznaka. Šibaju i riffove i ambijentalne dionice jer ima i vrlo tromih skladbi (primjerice "Past acts"), ima tu i mnogo eksperimentalizacija, različitih vrludanja i šaranja, no sve je to uglavnom poprilično rastrgano da se jednostavno ne može predvidjeti u kojem će smjeru skladbe teći. Bubnjar mete sve pred sobom kao da je na nekom bijenalu eksperimentalnog jazza s hardcore pristupom i općenito govoreći, u ovome luđačkom izrazu gotovo da je nemoguće uhvatiti nešto što nalikuje na ono što se podrazumjeva pod pojmom 'klasika'. Ovaj bend jednostavno razbija sva načela, klišeje i standarde rocka i koliko god da se trudim približiti vam ovu ludnicu, sve više i više tonem u vlastito bunilo da niti samom sebi ne mogu pojasniti šta je ovo ustvari.

Vokalne dionice Jerome Indarta se baziraju na krikovima i naracijama sa izrazito nerazumljivim i nerazgovjetnim fragmentima, a zvuk je prljav i mutan mada ga je masterirao Alan Douches koji je radio sa Converge i Mastodon. Sav zvuk djeluje kao da izlazi iz nekakve kutije, no ipak je kompaktan jer su svi elementi razgovjetno odvojeni. Gitare su razdvojene na kanale (lijevi i desni), dok su bubnjevi, bas gitara i vokal u sredini.

I tu bi priča oko ovog nevjerojatnog kaosa možda i bila okončana da nema još jedne bitne stavke - tekstova. Premda se Jeromea uistinu ne može razabrati šta to urliče, priložena lirika na engleskom jeziku je da se smrzneš! To su tekstovi puni bijesa, frustracija, individualnih mračnih opsesija, paranoja, strahova, ali i intelektualnih, pa i filozofskih metafora o životu koji izgleda da se u njegovom slučaju pretvorio u noćnu moru. Kroz sve ovo se naziru obrisi emocija i ljudskog dostojanstva, te premda se u ovakvom ekstremnom zvučnom formatu to ne uočava, riječ je o izuzetno poetski sročenim stihovima koji su, brat bratu, na razini velikih pjesnika poput recimo našeg Ivana Gorana Kovačića.
[  ]

Prvi dio albuma sa četiri uvodne, vrlo kratke pjesme koje variraju između 1 i 2 minute su potpuni kaos ("Aorta", "Crown of thorns", "Cup of tea", "The worst secret"), a onda se stvari usporavaju sa spomenutom "Past acts", pa se ponovno skače u neandertal sa "King of nowhere" i "Last breath" koje djeluju nekako 'mirnije' u odnosu na suludi početak. Ludilo se nastavlja sa neurotičnom i posve rastrganom životnom agonijom punom alkohola "2011 vintage" koja se nastavlja u još pesimističnijoj, turobnijoj i mračnijoj "My prozac world". Pretposljednja "Fools have taken the nave" koja iznosi punih 6 minuta je veličanstvena morbidna troma poema sa samo 13 stihova, ali oni su gorke slike i jezoviti prizori o propasti životnih nada kao da su uzeti iz nekih sablasnih pejzaža Edgar Alan Poe-a. Posljednja "Discours de la methode" mada je naslovljena na francuskom, odvrištana je kao i kompletan album na engleskom gdje se Jerome ogoljava do srži dernjavom 'poserem se na vaše dogme, ja živim svoj život i imam svoje misli... možete mi reći da sam gurman, filozof, šupak, ali ja sam prosječan čovjek koji prihvaća sva vaša sranja, prijatelji moji'.

Kaotično ludilo i impresivni tekstovi. Nije za svakoga, ali onaj tko se u ovome 'pronađe' kao svoj na svome, zavoljeti će ove iznimno ozbiljne, lude i ekscentrične Baske.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/07/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: S&M2

METALLICA: S&M2 (2020)

| 22/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Støries Øf Undeniable Abhørrence

Abhorrent Cabaret: Støries Øf Undeniable Abhørrence (2020)

| 22/09/2020 | marko |

>> opširnije


cover: Here

GLIGOR KONDOVSKI: Here (2020)

| 17/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Vertigo

ZAKK SABBATH: Vertigo (2020)

| 16/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 08_2020_XU

SVEGA POMALO: 08_2020_XU (2020)

| 15/09/2020 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*