Osiječki kvintet nastao (navodi se 2010.) pod utjecajem piva, vina i rakije sa željom da ostane spaljen i nezapažen, te naravno, da ne zaradi niti jedne kune vrlo lako bi mogao ostvariti neke od zacrtanih interesa. Ali teško je povjerovati da će ostati nezapažen. Debi album je tu i koliko god oni htjeli ostati marginalci, napravili su materijal koji će se itekako slušati i tumačiti. A i spotovi na youtube im imaju zavidan broj pregleda. Novinarima i medijima poručuju da informacije potraže na www.odjebite.hr, a u šturom pressu stoji 'šlampavi provincijski rock usmjeren kroz kanal protesta 21. st. prema inteligentnim umovima upakiran alternativnim notama... prštava gitara i free-jazz saxofon uz guste bubnjarske ritmove te virtuozno basiranje'...
No, nije riječ o nikakvom šlampavom rocku već o zahtjevnom i kompleksnom progressive rocku križanim s punkom, funkom, alternativom, hard-rockom, math-rockom, hardcoreom, psihodelijom i jazzom tvoreći zaseban i unikatan autorski rukopis kakvog je na ovim prostorima vrlo malo. Donekle slični nekad su bili slovenski Polska Malca i današnji Žoambo Žoet Workestrao, zagrebački Šta Ima? i Šumski, čakovečki Fall Out Trio, neki radovi Franci Blaškovića s mnogim bendovima nakon razlaza Gori Uši Winnetou, a neke podudarnosti de-kompozicijskih struktura nalazile su se i kod Šarlo akrobate. Na svjetskoj sceni je također malo ovakvih bendova koji su spremni ući u zapetljane glazbene sfere Frank Zappe, Captain Beefhearta And His Magic Band, The Pop Group ili talijanskih Zu, no nekako mi se osobno čini da je In Ruff stilski najbliskiji švedskim prog-metalcima Pain Of Salvation kombiniranim s King Crimson, Pink Floyd i kanadskom Sagom. Moj kolega Đole me preduhitrio s prvim komentarima ovog benda gledajući ih na koncertu u Đakovu gdje mu nisu 'sjeli' upravo zbog kompleksnosti i intelektualističkog lirskog pristupa, no sve to daleko drugačije funkcionira kad imate opipljiv cd kojeg možete repetirati do mile volje i zadubiti se u analize. Vjerojatno bi i meni kao i njemu prvi dojam bio zvrzlan što jest u principu točno kada po prvi puta slušate album. Kasnije se naviknete na ovu neobičnu smjesu žanrova.

Bend čine Daniel Major (gitara, vokal), Jerko Abičić (bubnjevi), Tin Ringsmuth (saksofon, synth, vokal), Krešimir Arambašić (bas) i Goran Marijanović (gitara, recitacije). Materijal je sniman koncem 2012. i početkom 2013. godine u osiječkom studiju Armageddon (Eldar Ibrahimović - Piper), te tonski ima priličnih felera u neusklađenim detaljima miksanja, normaliziranja nivoa i odnosa instrumenata, pa kompletno zvuči kao bend koji je samo snimljen, no ne i tehnički dovoljno spretno produkcijski obrađen. Katkad je gitarske distorzije trebalo izbaciti u prvi plan, dodati boju i širinu basova, katkad uskladiti vokale da se ne utope u silini kompaktne svirke, synth se gotovo uopće ne čuje, a bubnjevi nemaju dovoljan 'šus' već prostornost mada bubnjar ima prilično dobro dotjeranu tehniku pod primjesama reggaea, dubova, hardcorea i heavyija s povremenim izletima u mekše blastbeatove. Uglavnom tu su vidljivi propusti onog rada za miksetom koji nastaje maštom i kreativno usmjerenim radom producenta. Šta i kako urediti, detaljizirati s efektima i mnogim zahvatima da se izvuče maksimum iz snimljenog djela, te kanalizirati u što rafiniraniji proizvod. No, to su česte početničke boljke koje se gotovo redovito ponavljaju. Nerijetko srećemo bendove čiji studijski materijal odudara kao nebo od zemlje spram žive svirke pitajući se da li je to uopće isti bend...

Sam album je uočljivo jak autorski rad benda s inteligentnim socio-političkim zaleđem punim cinizma, ironije, frustracija, metafora, egzistencijalnih kompromisa i demagogija na visokoj razini poput prostudirane sociološko-umjetničke disertacije upakirane u protestnu poetiku sadašnjice. Tekstovi nekih od 7 priloženih pjesama uzeti su od Charles Baudelairea ("Ledeno doba"), Jack Kerouaca ("Fantastične rakete"), Oscar Wildea ("Simbol vječnog sna/ sam u koži"), a dio naslovne "Što te drži na tlu" od Miroslava Krleže. Jedan je napisao njihov prijatelj Tin Kovačić Koca ("Ukrali ste sve"), dok sav ostatak potpisuje gitarist i pjevač Daniel Major koji si je povremeno dao oduška i za poneki emotivniji lirski trenutak.



Premda je bend očito vrsno instrumentalistički spreman i potkovan filajući gotovo iz takta u takt neprekidne gradacije aranžmanskih promijena s čestim bravurama, solažama i zavidnim rasponom tehničke sposobnosti, osnovna tematska ideja se nažalost izgubila u nedovoljno dorađenoj produkciji. Vokali su solidno otpjevani, katkad i hardcoreaški odvrištani, sve to štima u sklopu prateće glazbene infrastrukture, no nikako ne ostvaruju punoću zadatka i poante. Presluša se album i osim uistinu kompleksne svirke u kojoj se osjeća da su svi članovi benda iznikli iz različitih žanrova, upravo nedovoljno izbačen vokal u prvom planu posve eliminira značaj vrlo dobrog lirskog nadahnuća. Može biti da je materijal snimljen uživo zajedno s vokalom, pa se dobio ovakav efekt, ali što se mene tiče, ja bih to drugačije snimio i producirao sa šusom ritam sekcije u prvom planu i naglašenim vokalom.

Ovako zahtjevna i kompleksna glazba iziskuje daleko bolji produkcijski tretman.

Naslovi: 1.Ledeno doba, 2.Fantastične rakete, 3.Terorizam III. svjetski rat, 4.Što te drži na tlu, 5.Sebični gen, 6.Ukrali ste sve, 7.Simbol vječnog sna (sam u koži)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/09/2013